Mlada književnica Mihaela Šumić postigla je već zapažene uspjehe svojim književnim radom. Za svoju prvu zbirku poezije Nekoliko sitnih uboda dobila je nagradu Branko Čučak, a za zbirku pripovjedaka Herbarij svete smrti nagradu Štefica Cvek. Ove godine je izašla njena treća knjiga, zbirka poezije Imenik Laure Carvalho, o čemu smo razgovarali sa mladom književnicom.
Nakon zbirke pripovjedaka ponovo ste se vratili pisanju poezije. Koliko se ova zbirka razlikuje od Nekoliko sitnih uboda, kada je poezija u pitanju, ali i od Herbarija svete smrti?
Kad je riječ o jeziku i stilu, „Imenik Laure Carvalho“ je dosta drukčiji od moje prve zbirke poezije. Prva zbirka je, kao i većina prvih knjiga, neka vrsta traganja za ličnim stilom i eksperimentiranja u smislu jezičke prilagodbe djelima koja sam dotad čitala. Svakako, to traganje nikad ne prestaje i smatram da dobri autori i dobra književnost imaju potrebu da neprestano evoluiraju i natječu se sa samima sobom, da svako novo djelo nadilazi ono prethodno, ali da se istovremeno u potpunosti ne izgubi ono što nas čini autentičnima. Ono što je zajedničko ovoj zbirci i prethodnoj zbirci poezije, ali i zbirci priča jeste izmještenost iz regionalnih geografskih okvira u druge kulture koje su sličnije mom senzibilitetu, kao i preispitivanje položaja žena u patrijarhalnim društvima, život koji teče u koegzistenciji sa nasiljem i način na koji ono utječe na ljude koji iskaču iz društvenih okvira. Ta izmještenost mi je pomogla da tijekom pisanja isključim lična tumačenja i lične namjere i da, iako se u nekim stavovima i djelima ne slažem sa likovima unutar priče ili pjesme, ipak mogu dozvoliti da se njihov život unutar djela odvija kroz neki logički slijed. „Imenik Laure Carvalho“ je stilski dosta drukčiji, možda čak i arhaičniji od „Nekoliko sitnih uboda“, ali tumačenje poezije i u jednoj i u drugoj zbirci je dosta slobodno i otvoreno, što je nešto ka čemu težim u svemu što pišem jer ne bih željela čitateljima nametati svoje lično ispred njihovog.
Pjesme u Imeniku Laure Carvalho predstavljen je kao pronađeni rukopis i ima spoljašnji narativ. Iako je zbirka koju pišete veoma hermetična, da li se može reći da ona zapravo kroji narativ o naslovnoj junakinji i ženama o kojima ona piše?
Dok sam pisala ovu zbirku bilo mi je iznimno bitno da svaka pjesma funkcionira pojedinačno i da i kad se tumači van konteksta ipak može biti jednako dobra kao zasebno djelo. U konceptualnoj poeziji to je veliki izazov i na tom uklapanju pjesama u koncept imenika, ali i izvan njega sam radila najviše. Laura Carvalho piše prvenstveno o sebi i ženama koje su nekako utjecale na njen život, bile to žene koje je upoznala na putovanjima, na psihijatrijskim klinikama ili pak žene iz njenog privatnog života, ona je „dispozitor“ njihovih priča, ona je ta koja upija i odražava njihova stanja i njihove sudbine. Pjesme su uvezane tako da se priča o Laurinom životu i njenom nestanku „raspetljava“ kroz svaku od njih. Hermetičnost je tu svojevrsni alat koji zamršenost naših intimnih odnosa, ali i našeg odnosa sa samima sobom pokušava jezički i vizualno razložiti.
Ono po čemu ste kao autorka prepoznatljivi jeste jezička virtuoznost, koja je ovdje i više nego primjetna. Kao da jezik postaje jedan od glavnih junaka priče o Lauri o ženama o kojima je pisala. Koliko ima tačnosti u ovoj tvrdnji?
Veoma zanimljivo zapažanje. Rekla bih da je jezik kojim Laura komunicira sa svijetom ono što njeno postojanje čini autentičnim, makar ono bilo fiktivno. Budući da je Laura živjela u vremenu u kojem se dosta drukčije govorilo, a i pisalo, trudila sam se da jezik unutar zbirke koliko-toliko prati književni jezik iz tog doba, ali sam si dala tu slobodu da se ne držim strogih okvira portugalske i latinoameričke književnosti dvadesetog stoljeća. Poigravanje s jezikom je ono što me najviše zabavlja u književnosti jer je to ono što svakog autora i svako djelo čini prepoznatljivima. Sviđa mi se to tumačenje jezika kao glavnog junaka priče jer jezik i tijelo jesu osnovna sredstva komunikacije i govore o nama puno više nego što mi mislimo.
Na kraju knjige ištampana je Laurina natalna karta. Koliko je ovaj trenutak bio važan za kreiranje junakinje?
Nakon što sam došla na ideju da se od zbirke odvojim kao autor i njeno autorstvo pripišem fiktivnom liku, željela sam da taj lik bude psihološki uvjerljiv i dosljedan. Puno prije nego sam napisala Laurinu biografiju uradila sam joj natalnu kartu nasumično birajući datum i sat rođenja i to je u biti bila početna točka organizacije pjesama unutar zbirke. Kroz tumačenje Laurine natalne karte uspjela sam samoj sebi postaviti neke odrednice u smislu što bi ovakva osoba uradila u određenoj situaciji, koje su njene najslabije točke, što je ono što je motivira i što je ono što je uništava; slijedeći ta tumačenja lik Laure Carvalho mi je postajao sve manje apstraktan, a sve više opipljiv i blizak. Shodno tome, neke od već dovršenih pjesama sam mijenjala i prilagođavala novim otkrićima o Lauri kao mogućoj stvarnoj osobi. Kad je zbirka bila gotova izdavaču se svidjela ideja natalne karte kao pomoćnog alata u tumačenju Laure Carvalho i njene poezije pa smo odlučili da je uključimo u knjigu.
Zbirku otvara citat pjesme Mercedes de Acosta. Ko su sve bili „uzori“ ove zbirke i da li se ona može smatrati nekom vrstom omaža?
„Imenik Laure Carvalho“ sam počela pisati nekoliko mjeseci nakon što je počela pandemija. Zbog nemogućnosti izlaska iz stana, a samim tim i viška slobodnog vremena, počela sam mnogo čitati, posebice poeziju latinoameričkih autorica koje sam čitala godinama ranije. Zahvaljujući toj usporenosti vremena koja je došla zajedno s pandemijom, imala sam više vremena da zaista „uronim“ u njihova djela i da im se u potpunosti prepustim i mislim da sam tek tad počela razumijevati što su pisale, zašto su pisale i koja je poanta tih dugačkih, hermetičnih pjesama čije mi je značenje dotad bilo nedokučivo. Primjerice, ono što me najviše oduševilo je erotski aspekt njihove poezije koja se za vrijeme prvog čitanja činila samo kao omaž prirodi, prepuštanje prirodnim pojavama i svojevrsna opsesija njima, a zatim kad se sve simbolički i vizualno razloži, priroda i njeni čimbenici zapravo simuliraju ljudsko tijelo i tjelesnost, time pokazujući da usprkos našem načinu življenja, mi nismo promatrači prirode, već dio nje.
Sve što sam čitala bi u meni izazvalo neku vrstu ushićenja i melankolične nostalgije koji su me skoro ovisnički tjerali da se jednoj pjesmi vratim još nekoliko puta samo kako bi taj osjećaj potrajao. S opsesivnim čitanjem došla je potreba za pisanjem i jedino što sam znala prije nego sam počela pisati prvu pjesmu za ovu zbirku bilo je to da želim da ono što napišem u meni izazove taj isti osjećaj koji je izazvala poezija autorica koje sam čitala. One su: Mercedes de Acosta, Margarita Paz Paredes, Amparo Dávila i Rosario Castellanos.
Ovaj program realizira se u suradnji sa fondacijom Friedrich Ebert.
