Mislim da je važno slušati priče. Pričanje proizlazi iz slušanja. A slušanje priča je cilj. Između ostaloga, živi se da bi čovjek slušao priče drugih ljudi.
Novi roman Miljenka Jergovića Vjetrogonja Babukić i njegovo doba prati doživljaje junaka koji 33 godine leti kroz čitav svijet. U svojim avionskim putovanjima Babukić susreće i prenosi priče raznih ljudi, kultura i sudbina. Banjalučkoj publici autor će predstaviti svoje novo djelo tokom ljeta na Festivalu književnosti Imperativ. Sa Jergovićem smo razgovarali kako o novom romanu, tako i o drugim aktuelnim temama.
Ne povezuje nas samo književnost, već i turbofolk
Vi ste jedan od pisaca koji je čitan i voljen u svim zemljama bivše Jugoslavije. Čini mi se da kako vrijeme sve više prolazi, duh zajedništva naših naroda sve više jača upravo u književnoj sceni. Šta mislite o tome?
Većina ljudi u nas, kao i bilo gdje drugdje, ništa ne čita. Manjina koja čita nije naročito osjetljiva na jezične razlike, obično zna ćirilicu, i čita dobre knjige, bez obzira jesu li ih napisati Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, ili pisci neutvrdive književne i nacionalne pripadnosti. Sami pisci uglavnom međusobno komuniciraju, druže se ako imaju prilika za to, i žive unutar vlastitog ceha i vlastitih profesionalnih i intelektualnih preokupacija, kao što to, vjerujem, čine i vodoinstalateri ili časovničari, to jest urari. A što se zajedništva tiče, taj Vaš utisak ne tiče se samo književnosti. Tiče se on, recimo, i turbofolka. Tu muziku slušaju ljudi iz svih ovdašnjih naroda. Naravno, samo ljudi određenih estetskih nazora. Zanimljivo je da srpski turbofolk u Hrvatskoj najviše slušaju hrvatski nacionalisti.
Želio bih Vas pitati o temi koja je u našem društvu još aktuelna, a to je Dara iz Jasenovca. Pitam Vas zato što ste u jednom trenutku i Vi bili angažovani za pisanje scenarija o filmu s ovom temom. Reakcije na ovaj film, i prije i nakon njegovog emitovanja, kao da su još doprinijeli nemirima među našim narodima. Kako posmatrate taj fenomen?
Film “Dara iz Jasenovca” još uvijek nisam gledao. Naravno da ću ga gledati. Ono što me stvarno uznemirilo upravo je to što su, izgleda, o tom filmu svi imali svoje mišljenje i prije nego što su ga pogledali. To je naprosto nepristojno i nenormalno. Tema Jasenovca, tema koncentracionih logora općenito velika je, traumatična i neiscrpna. Scenarij koji sam započeo sa Slavkom Goldsteinom naručio nam je Branko Lustig. Na žalost, nije dovršen. Takva je sudbina većine filmskih projekata. Bivaju započeti, a nikad dovršeni.
Naše vrijeme je ubrzanije od ranijih, a čovjekovi doživljaji površniji su
Počeo bih razgovor o Vašem novom romanu Vjetrogonja Babukić i njegovo doba od samog naslova. Naime, kao glavni junaci su istaknuti i književni lik ali i njegovo doba. Vaš junak trideset i tri godine avionima putuje kroz čitav svijet. Koliko je ovo vrijeme u kojem živimo junak Vašeg romana?
Vrijeme u kojem živimo jedino je vrijeme koje mi zapravo poznajemo. I naravno da smo uvjereni da se ono razlikuje od svih prethodnih vremena. A vjerojatno se i razlikuje. Nijedna epoha nije istovjetna, a ni slična drugim epohama. Naše vrijeme je ubrzanije od ranijih, a čovjekovi doživljaji površniji su. Babukić je putnik kroz takvo vrijeme i kroz prostor svijeta koji je tako povezan avionima da su sve tačke zemaljskoga šara međusobno veoma bliske.
Kao podnaslov romana izabrali ste žanrovsku odrednicu „pikarski roman“. Koliko taj žanr odgovara našem vremenu i koliko ste se zapravo u svom djelu poigrali ovim žanrom?
To je mala igra. Naglašavanje žanrovske odrednice u podnaslovu u pravilu je igra. Ovo je pikarski roman napisan na način na koji se, ja barem tako mislim, moguće takav roman pisati u dvadeset i prvom vijeku. Nije ovo vrijeme tužnih vitezova, premda jest vrijeme lutalica, gubitnika i raznih čudaka.
Babukić u svojim putovanjima sluša priče svojih saputnika. Koliko je u ovom romanu, ali i generalnu u životu, važan zanat pričanja i slušanja priča?
Mislim da je važno slušati priče. Pričanje proizlazi iz slušanja. A slušanje priča je cilj. Između ostaloga, živi se da bi čovjek slušao priče drugih ljudi.
Na kraju Vašeg romana dolazi do smaka svijeta, nastalog od najnovijeg (fikcionalnog) soja virusa korone. U skladu s tim, kako vidite naše sadašnje stanje svijeta i koliko je ono zaista apokaliptično?
U svim vremenima ljudima bi se učinilo da su se našli na kraju vremena. Iz tog utiska da smo se našli na kraju vremena nastalo je i kršćanstvo. Isus je u Judeji propovijedao s pretpostavkom da, evo, samo što nije nastupio smak svijeta. Pavle je od Isusova učenja stvarao veliki sustav, stvarao je kršćanstvo, donosio vjeru u Rim, uvjeren da će se još za njegova života dogoditi Nešto. Poziv na obraćenje uvijek se upućuje na kraju svijeta i vremena, te iz osjećaja bliske apokalipse. Sve nama bliske vjere, uz kršćanstvo, islam i jevrejsku vjeru iz koje smo svi i potekli, djeluju iz osjećaja skorog smaka svijeta. I to je uvijek i iznova zanimljiva tema književnosti. Ali i ljudskih života. Recimo, u ove mjesece, a već i godine pandemije, pa još i s dodatkom zagrebačkih i banijskih potresa, dojam skorog smaka svijeta dodatno je naglašen. Zanimljivo mi je gledati ljude kako na sve to reagiraju. Dok zvjeram oko sebe, sve mi se više čini da gledam film, koji teče svome logičnom kraju.
Ovaj program se realizuje u saradnji sa Fondacijom “Friedrich Ebert”.
