Međunarodni dan volontera proglasila je Opća skupština Ujedinjenih naroda 17. prosinca 1985. godine. Od tada se svake godine 5. prosinca obilježava Međunarodni dan dobrovoljnog rada za ekonomski i društveni napredak (engl. International Volunteer Day for Economic and Social Development), odnosno Međunarodni dan volontera.
U prigodi obilježavanja ovog značajnog datuma u nastavku donosimo tekst članice Središnje uprave HKD Napredak Ivane Barišić na temu volonterizma pod nazivom “Prepoznaj svoju snagu i pokreni svoju zajednicu”:
“Neprofitne organizacije imaju posebnu ulogu koju trebaju odigrati u modernoj mješovitoj ekonomiji kako bi se postigla bolja ravnoteža između institucija privatnog poduzetništva, vlade i neprofitne djelatnosti. Neprofitne organizacije nije jednostavno definirati i opisati i ovo donosi brojne izazove i kontroverze. Njihove klasifikacije su različite prema području na kome djeluju, prema osnivaču te prema izvorima. Osobitost neprofitnih organizacija ogleda se u nedostatku profitnih mjerila, poreznim i zakonodavnim aspektima, uslužnom karakteru, teškoćama u formuliranju ciljeva i strategija, specifičnim izvorima financiranja, kontroverzama u izboru menadžmenta, političkim utjecajima, tradiciji. Ipak, primarna karakteristika je nedostatak profitnih indikatora, dok ostale specifičnosti imaju manji utjecaj i nisu jedinstvene.
Kroz današnje izlaganje uvest ću vas u jednu iznimnu priču koja je od samog utemeljenja pokretačka snaga našeg društva, a to je volontiranje.
Za preferenciju pojedinih naziva neprofitnih djelatnosti često su bili presudni povijesni periodi i terminologija korištena u zakonodavnim rješenjima pojedinih zemalja. Do pedesetih godina prošlog stoljeća najčešće se koristio termin ”filantropija”, šezdesetih je u uporabi bio termin participacija građana, sedamdesetih ”volontiranje”, a od osamdesetih ”neprofitni sektor”. U novije vrijeme, sve se više potenciraju nazivi ”socijalna ekonomija”, ”socijalna poduzeća”, ”kooperative” kako bi se označili akteri između države i profitnog sektora, posebno u zemljama Europske unije. Sveobuhvatnu i preciznu definiciju neprofitnih djelatnosti teško je izvesti, a osnovni razlog je širok spektar organizacija koje pripadaju ovom sektoru. U Bosni i Hercegovini harmonizirani su zakoni na entitetskom i državnom nivou koji reguliraju rad neprofitnih organizacija, koje su determinirane nazivom udruženja.
Ciljevi neprofitnih organizacija tiču se društvenog ponašanja, primjerice poboljšanja obrazovanja, sprječavanja nasilja, suzbijanja alkoholizma, uporabe droga itd. Takvi ciljevi su: altruistički, kvalitativni, dugoročni, nematerijalni, orijentirani ljudima i nenovčani.
Razlike između profitnih i neprofitnih organizacija proizlaze iz same suštine, odnosno svrhe postojanja jednih odnosno drugih, i one su značajne. Može se na određeni način govoriti i o preklapanju profitnog i neprofitnog sektora, naime i profitne i neprofitne organizacije podjednako teže profesionalizmu, izvrsnosti i kvaliteti usluga, izgrađujući fleksibilne i dinamične organizacije.
Potrebno je ostvariti dvosmjernu suradnju između profitnih i neprofitnih organizacija, omogućiti i jednima i drugima da nauče i primjenjuju ono najbolje iz prakse onih drugih.
Jedan od načina unaprjeđenja poslovanja neprofitnih organizacija je uspostavljanje suradnje s profitnim sektorom. Profitni sektor nalazi svoje interese unaprjeđujući svoj imidž u društvu angažmanom oko nekih društveno važnih pitanja te iskazujući na taj način društvenu odgovornost. Neprofitni sektor ulazeći u različite oblike suradnje s profitnim sektorom osigurava tako potrebne financije, ostvaruje kontakte i širi svoju mrežu djelovanja te lakše, brže i djelotvornije osigurava ispunjenje svoje misije.
Poželjne etičke kvalitete neprofitnih organizacija kako ih određuje javnost su:
• INTEGRITET
• OTVORENOST
• ODGOVORNOST
• USLUŽNOST
• MILOSRĐE koje se odnosi posebno na filantropiju (ovise o podupiranju dobročinitelja)
Težnja za izvrsnošću u neprofitnim organizacijama može biti poticaj ostalim organizacijama da slijede primjere koji potiču kvalitetu i donose pozitivne rezultate.
Volontiranje dolazi od latinske riječi što znači htjeti, željeti. Volontiranje je, prije svega, način i stil života, usko vezan uz čovjekov sustav vrijednosti. Kroz sudjelovanje u volonterskim aktivnostima koje doprinose poboljšanju života u zajednici, ljudi stvaraju osjećaj odgovornosti za zajednicu i osvještavaju cijeli niz vrijednosti – toleranciju, solidarnost, zajedništvo, interkulturalno razumijevanje, mir, ljubav, ravnopravnost rodova/spolova, vrijednosti nenasilne komunikacije, zaštite okoliša te osobnog i društvenog razvoja. Volontiranje nudi alternativu ustaljenoj podjeli rada i ograničenoj definiciji osobe uobičajenoj u zapadnom industrijaliziranom društvu (školujem se za jedno zanimanje), pruža ljudima mogućnost da rade za zajednicu, istovremeno razvijaju svoje vještine te usvajaju nove. Stoga često kažemo da je iskustvo volontiranja zapravo iskustvo učenja i stjecanja spoznaja. Osim što je usko povezano sa sustavom čovjekovih vrijednosti, njegove su glavne karakteristike usredotočenost na zajedničko dobro, intrinzična (unutrašnja) motivacija te aktivno sudjelovanje i doprinos u vidu vještina, vremena, energije i znanja.
Volontiranje se najčešće odvija u okviru projekata organizacija civilnog društva koje imaju specifične strukture komunikacijskih kanala i sustava odlučivanja – to su sustavi koji podupiru timski rad, ali i omogućavaju individualni razvoj. Upravo zbog činjenice da se volontiranje temelji na slobodi izbora te da mu je osnovna pretpostavka slobodna volja, ono je, između ostalog, i vrlo osobna stvar.
Volontiranje omogućava učenje novih vještina, otkrivanje i razvijanje vlastitih već postojećih potencijala, razvoj samokontrole, učenje svojevoljnog prihvaćanja odgovornosti, učenje toleranciji u timskom radu, otkrivanje unutarnje motivacije, stjecanje zadovoljstva samim radom, a ne nagradom, postizanje osjećaja korisnosti i potrebnosti, razvijanje vlastitih vrijednosti, stjecanje iskustva učenja te radnog iskustva. Rezultati se volontiranja očituju u rješavanju konkretnih društvenih problema kroz lokalne ili globalne volonterske akcije. To može biti pružanje pomoći u područjima pogođenima prirodnim katastrofama, izgradnja ratom uništenih područja, obnova i uređenje javnih prostora, rad na očuvanju prirodne, kulturne i povijesne baštine, pomoć u organizaciji kulturnih događaja i manifestacija, akcije čišćenja i rad na zaštiti okoliša, društveni rad s marginaliziranim skupinama, rad s djecom i osobama s posebnim potrebama, rad na promicanju ljudskih prava, pružanje pomoći starijim i nemoćnim osobama, siromašnima, invalidima, pružanje pomoći u školama, vrtićima, bolnicama te drugim zdravstvenim i socijalnim ustanovama. Krajnji je cilj i svrha svake volonterske akcije doprinijeti općoj dobrobiti zajednice u kojoj se ta aktivnost odvija i napraviti vidljive i konkretne pozitivne pomake.
Volonterske aktivnosti i djelatnosti unutar civilnog društva vrlo često nude nova rješenja za razvoj zajednice i mogu pridonijeti smanjenju nezaposlenosti s jedne strane, a s druge strane njeguju građanski aktivizam i odgovornost.
Europska povelja o volonterizmu (1998) definira volonterski rad kao:
– djelatnost u interesu ljudi
– djelatnost koja nije motivirana financijskim interesom
– djelatnost koja se odvija na lokalnoj ili nacionalnoj razini
– djelatnost koja je dragovoljna
– djelatnost koja je miroljubiva
– djelatnost koja je utemeljena na osobnoj motivaciji i slobodi izbora
– djelatnost koja potiče aktivnu građansku ulogu na dobrobit zajednice
– djelatnost koja potiče razvoj ljudskih potencijala
– djelatnost koja poboljšava kvalitetu življenja na načelima solidarnosti
– traganje za novim rješenjima u brzim promjenama društva
– poticaj korištenju poduzetničkih prigoda
– osnovu razvoja partnerskih odnosa između aktera sustava blagostanja
– poticaj samoorganiziranju ljudi u rješavanju problema.
Kriva percepcija volontera, način na koji se doživljavaju, jedan je od glavnih problema s kojima se oni susreću u svom svakodnevnom radu. Ne samo da ih (nas) ljudi doživljavaju kao besplatnu radnu snagu, nego se vrlo često i čude kako volonteri s druge strane mogu zarađivati ili posjedovati materijalna dobra. Najbitnija stvar koju pritom zaboravljaju jest činjenica da je volontiranje i volonterski angažman zapravo dodana vrijednost, dodatno uloženi napor, trud i rad u nešto od opće koristi, u nešto što doprinosi čitavoj zajednici. Volonteri ne moraju biti zagriženi altruisti, ne moraju biti ni vizionari, a sasvim sigurno nisu niti žrtve s kojima treba suosjećati. Volonteri su jednostavno ljudi koji svjesno i svojevoljno odlučuju dio svog vremena, energije, znanja i iskustva podijeliti s drugima i na taj način doprinijeti poboljšanju zajedničkog života, neovisno o njihovom prvotnom zanimanju, zaposlenju ili životnom pozivu. Ta je odluka, naravno, povezana s njihovim sustavom vrijednosti i predstavlja izbor stila života u kojem barem podjednaku važnost imaju briga za sebe i briga za druge. Od volontiranja oni ne mogu živjeti, no ono zasigurno njihov život oplemenjuje.
Volontiranje nekim ljudima omogućuje da djeluju u skladu s osobnim uvjerenjem o važnosti pomaganja drugima i brige za dobrobit drugih, ima funkciju propitivanja, otvara mogućnost učenja i razvijanja vještina, zadovoljava čovjekovu želju da razumije ljude kojima pomaže, organizaciju za koju volontira ili samoga sebe. Volontiranje može pomoći osobi da podigne svoje samopoštovanje, da se bolje osjeća sama sa sobom i da se psihološki razvija. Nekima volontiranje omogućuje stjecanje iskustva vezanog uz karijeru, učenje novih vještina koje im mogu pomoći u pronalaženju zaposlenja ili razvoju karijere, te povećava poslovne mogućnosti. Volontiranjem ljudi jačaju društvene veze, susreću nove ljude ili pak volontiraju zbog društvenog pritiska i prilagodbe. Volontiranje služi kao sredstvo za smanjivanje negativnih osjećaja krivnje ili pruža bijeg od osobnih problema i osamljenosti.
Obaveze/odgovornosti volontera/ki – odgovorno, pouzdano i predano obavljati posao – završiti dogovorene projekte i zadatke poštivati pravila, ciljeve i vrijednosti organizacije u kojoj rade – u poslu zadovoljiti standarde koje odredi organizacija – održati obećanje – poštivati druge i njihova prava – poštivati privatnost i povjerljivost informacija s kojima dolaze u doticaj – prisustvovati edukaciji i ostalim aktivnostima koje su dio posla – prihvatiti konstruktivnu kritiku – dati konstruktivnu povratnu informaciju ako je potrebno.
Volontiranje postoji od kad je i čovjeka – to je ljudska potreba da pomažu jedni drugima, a u zapadnoj civilizaciji pojavu doborovljnog rada u svrhu pomoći drugima možemo promatrati i u uskoj vezi s naukom kršćanske religije gdje je upravo „pomoć bližnjemu” jedna od glavnih vrijednosti. Kroz povijest nalazimo mnoge svećeničke redove, misionarske akcije, redove časnih sestara, ali i necrkvena udruživanja za dobrotvoran rad i pomoć drugima – bratovštine, dobrotvorna društva, ženska društva, humanitarna društva, zaklade kao i neformalne oblike angažiranja stanovništva (seljačke zajednice ili oblike udruživanja za pomoć u izvanrednim situacijama). Kasniji razvoj volonterskog rada usko je povezan s razvojem civilnog društva i građanskih inicijativa, a svi ti sektori svoj su procvat doživjeli u posljednjim desetljećima 20. st, no u svojim principima se oslanjaju na načelo supsidijarnosti, načelo koje je promovirala upravo Katolička Crkva, a koje je danas u suvremenim državama postalo norma. To načelo nalaže da se odgovornost odlučivanja treba svesti na što nižu razinu, ono brani manje enititete od intervencije većih, daje prednost lokalnim zajednicama te uspostavlja lanac entiteta između pojedinca i države. Ono potiče izgradnju lokalne svijesti te samoinicijativnost građana i njime se razvija civilno društvo – aktivni građani.
Institucionalizacija volonterskog rada počela je 1920. godine kada su francuski pacifisti organizirali prvu međunarodnu grupu volontera koji su obnavljali selo u Francuskoj, razrušeno u prvom svjetskom ratu. Glavni ciljevi te akcije su bili obnova sela i izgradnja mira kroz zajednički rad. U prvoj polovici 20. stoljeća volontiranje je bilo usko vezano uz mirovni rad, a najveća revolucija koju je donijelo bila je u principima funkcioniranja – otvorenost za oba spola, izbjegavanje vojne discipline, važnost vlastitog izbora – principima koji će do kraja stoljeća postati osnove same civilizacije. Do 1945. međunarodni volonterski kampovi organizirani su u Švicarskoj, Lihtejnštajnu, Engleskoj, Švedskoj, Španjolskoj, Norveškoj, Nizozemskoj i Italiji. Nakon 1945. i novog rata situacija je bila slična kao i nakon prvog svjetskog rata – veći dio volonterskih programa odnosio se na rekonstrukciju i obnovu porušenih područja. Kasnije se pojavila potreba za uključivanje volontera u socijalni rad (bolnice, domovi za stare i nemoćne, djecu i sl.).
1948. Unesco je osnovao CCIVS (Co-ordinating comittee of international voluntary service „Međunarodna volonterska služba“ ) koji je od tada krovna organizacija svih volonterskih udruga. Uloga CCIVS-a je širenje iskustava i informacija te lobiranje za bolje uvjete volontiranja, a odigrao je i ključnu ulogu u uspostavljanju volonterskih organizacija u istočnoj Europi te na drugim kontinentima. U razdoblju do 1960. godine, volonterske organizacije se šire izvan Europe – Pakistan, Alžir, Indiju, Libanon, Jordan, Tunis itd., a poslije 1960. i u Afriku te na daleki istok . Nakon II. svjetskog rata porastao je broj “prigovora savjesti” – pojedinaca koji nisu htjeli služiti vojsku te su odabirali “civilnu službu”, tj. volonterski rad, koji je bio opreka obveznom služenju i time što se zalagao za nenasilje, ali i dalje nije bio dobrovoljan u pravom smislu te riječi.
Zakon o volontiranju Federacije Bosne i Hercegovine usvojen je tijekom 2012. godine, njime se uređuju pojmovi u vezi s volontiranjem, uvjeti i principi, poticajne mjere volontiranja, izvješća, ugovori, prava i obveze volontera i organizatora volontiranja….a posebno je važan članak 16. kojim se volontiranje u struci priznaje kao radno iskustvo. To se posebno tiče mladih koji na ovaj način imaju raspoložive mehanizme za vlastitu izgradnju ličnosti, mogućnost stjecanja vještina i iskustva koje ne mogu steći tijekom formalnog obrazovanja, a njihovo volontersko iskustvo će biti priznato i vrjednovano prilikom zapošljavanja, što uvelike ublažava diskriminaciju mladih na tržištu rada s obzirom da poslodavci zahtijevaju radno iskustvo.
HKD Napredak kao neprofitna organizacija svoje postojanje temelji upravo na volontiranju i ima sve etičke osobitosti istog.
“Volontirajte! Jer vaše je samo ono što drugima dajete. Na ovaj svijet ništa niste donijeli niti ćete išta s ovog svijeta ponijeti. Ne trebamo zagovarati siromaštvo, ali trebamo zagovarati mjeru u svemu. Mjera je božanska kategorija jer nikada novaca ne možete zaraditi koliko možete potrošiti. I zapamtite misao filozofa Burkea i time se vodite kako biste činili dobro: ‘Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa.’ Ja vas zato potičem da činite dobro i uvijek budete optimisti“, poručio je prof. Topić mladim Napretkovcima u Zagrebu.
Međunarodni kampovi su jedinstveni oblik društveno odgovornog putovanja koji okupljaju volontere iz cijelog svijeta, omogućuju upoznavanje drugih ljudi i kultura, međusobnu razmjenu ideja i iskustava, te stjecanje nezaboravnih sjećanja i prijateljstva, sve uz mogućnost da se svojim radom, idejama i strašću direktno pomogne u stvaranju pozitivnih promjena u lokalnim zajednicama. Krajnji cilj svih kampova su izgradnja mira, solidarnosti, zajedništva, interkulturalnosti, razbijanje predrasuda i stereotipa te unaprjeđivanje tolerancije i razumijevanja među ljudima. Honduras, Madagaskar, Džibuti, samo su neke od država u kojima se može volontirati. U Južnoj Dakoti u one dane kad ne pada kiša odradit ćete puno posla. Naučit ćete alternativne tehnike gradnje, organsko vrtlarenje, čuvati djecu, učiti običaje plemena Lakota, a sve s ciljem da se život i fizički i duhovno odvija u skladu s Majčicom Zemljom. U Koloradu se možete brinuti za 32 vuka koji žive u utočištu jer ne poznaju život u divljini te bi bez pomoći čovjeka uginuli prije no što dožive godinu dana. Tijekom deset dana u Palestini zasadit ćete drvo u znak nade u bolju budućnost te se brinuti o njemu, u tijeku je i projekt pošumljavanja Mongolije, Zanzibaru treba briga o okolišu, urbano vrtlarstvo aktualno je i u Hong Kongu, ali i u Reykjaviku, što je odlična prilika za one željne Islanda, a uređuje li vam se farma možete i do Japana. Osobno sam ponosna na sudjelovanje u mnogim volonterskim aktivnostima, a posebno ističem akciju udruge mladih od prije petnaest godina tijekom koje smo u kratkom vremenu prikupili 100 000 KM za transplantaciju bubrega dečku koji je zahvaljujući toj akciji i danas među nama. Zanimljivi su podaci o voloterima tijekom Olimpijskih igara gdje pravo na prijavu imaju svi ljudi od 14 do 77 godina. Svi oni, nakon 1984. godine mogu biti dio najvećeg sportsko-kulturnog događaja i na taj način postati dijelom povijesti. Na posljednje dvije olimpijade sudjelovalo je više od 65 000 volontera. Posjet pape u svakoj zemlji aktivira od 4000 do 10 000 volontera.
Svi su oni prepoznali svoju snagu i na taj način nastoje pokrenuti, oplemeniti i obogatiti svoju zajednicu.
Volontiranje je dio povijesti gotovo svake civilizacije i počiva na ideji da globalno ne završava nego tek počinje s lokalnim. Volonteri i volonterke danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju i unutar nacionalnih ili drugih programa za humanitarnu pomoć, tehničku suradnju i promociju ljudskih prava, mira i demokracije. Ljudi koji svoj rad dobrovoljno poklanjaju blagostanju zajednice i društva u kojem egzistiraju osnova su mnogih nevladinih organizacija te temelj kvalitetne ljudske zajednice.
HKD Napredak
