Da li je Zemlja nomada zaslužila Oskara za najbolji prošlogodišnji film upitno je, ali treba priznati da je u pitanju djelo velikog kvaliteta.
Film prati putovanje Fern, žene koja nakon smrti muža i zatvaranja fabrike u kojoj je radila odlučuje da živi kao nomad. Frances McDormand je za ovu ulogu dobila svog trećeg oskara, dok je režiserka Chloé Zhao dobila nagradu za najbolju režiju. Posmatrano izolovano od konkurencije, gluma i režija jesu dvije najjače strane ovoga filma.
Između fikcije i nefikcije
Film je baziran na knjizi Zemlja nomada: preživjeti Ameriku u dvadeset prvom vijeku Jessice Bruder. Nefikcionalna priroda ove knjige mnogo je uticala na prirodu samog filma. Strukturno, on balansira između igrane i dokumentarne forme. U njemu se stapaju fikcionalno i nefikcionalno u kompaktnu cjelinu.

Fern ima dvojaku funkciju. Sa jedne strane, ona je junakinja koju gledaoci prate. Radnja počinje in medias res i publika se tek postepeno upoznaje sa njenom životnom pričom, kroz njene interakcije sa drugim likovima. Sa druge strane, Fern predstavlja avatara samih gledalaca. Nerijetkose nalazi u funkciji posmatrača i slušaoca priča drugih nomada koje susreće u njihovim kampovima.
Trenuci kada se ovi likovi povjeravaju pred Fern jesu i trenuci kada se publika upoznaje sa njima kroz oči junakinje. Tada u žanr igranog filma uplivavaju dokumentarn elementi. Ovo se postiže prvenstveno time što većinu likova u filmu ne glume profesionalni glumci. To su stvarni ljudi koji u ovom slučaju „glume sami sebe“. Njihove ispovijesti djeluju poprilično iskreno, mnoge su veoma potresne, te se kroz njih objašnjava zašto su se odlučili za ovaj način života.
Kamera ili prati Fern ili se fokusira na ono što ona vidi, čime se režiserski utvrđuje njena uloga junakinje i svjedoka tuđih priča. Iako se u početku ne zna skoro ništa o njoj, krug informacija se vremenom širi, otkrivaju se detalji iz njenog privatnog života i lični razlozi zašto se opredijelila za nomadski život. Kroz upoznavanje sa drugim nomadima i ona prihvata takav način života, te se polako i sama počinje ispovijedati drugim likovima i gledaocima.
Lirski realizam
Nomadi predstavljaju suprotnost kapitalističkog načina života. Oni su slobodni, mijenjaju poslove i staništa. Bipolarna opozicija Fern je njena sestra koja ima „sređen“ život, kuću, stalan posao i muža. Iako jedna od centralnih tema je pomirenje glavne junakinje sa ličnim gubitkom kroz putovanje i razvijanje, u filmu je istaknut i princip slobode i ispunjenosti života koji vode nomadi.

U skladu sa pseudodokumentarnim elementima, Zemlja nomada se trudi da predstavi ovaj način života što vjerodostojnije. Zato su metodska gluma Frances McDormand i realistički pristup Chloé Zhao idealan za spoj za ovakvu temu i ovakav pristup. Film nema mnogo akcije, skoro čitav se sastoji iz snimaka života Fern koji se ne razlikuje mnogo od svakodnevnog života bilo kog drugog čovjeka. Ona radi, ide u prodavnice, druži se sa svojim poznanicima i prijateljima, vrši nuždu.
Ipak, snaga ovog realističnog pristupa je što pronalazi liričnost i ljepotu u svakodnevnom. Tehnički, ovo se postiže sjajnom fotografijom, muzikom koja podstiče lirski doživljaj, ali i njenim čestim odsustvom. Spori ritam filma, te njegova fokusiranost na ono što junakinja radi i ono što vidi, osvješćuju gledaoca o ljepoti i prolaznosti svega čemu svjedoči.
Jako važan dio predstavlja i sjedinjenost sa prirodom, koja djeluje skoro pa eskapistički. Zbog toga film obiluje snimcima američkih krajolika, kroz koje glavna junakinja putuje ali i sa kojima se saživljava.
Glavna mana jeste nedostatak konkretne radnje, zbog čega već usporeni ritam djeluje još sporiji, te je gledalac povremeno slabo motivisan da nastavi da gleda. Priča junakinje se sporo otkriva, a veliki dio je posvećen njenim prijateljima i povremenim saputncima koji dolaze, odlaze i brzo se smjenjuju. Zbog toga je potrebno dosta truda da se uloži da bi se ušlo u njenu priču, uprkos tome što je napravljena kao cjelovit lik, prvenstveno zahvaljujući sjajnoj glumi Frances McDormand.