Wednesday, September 22, 2021

“Porodica”: Srbija kao talac zaljubljenih psihopata

NaslovnaFilmFilmska kritika"Porodica": Srbija kao talac zaljubljenih psihopata

Najhrabrija su umjetnička djela koja dozvole da budu pogrešno protumačena.

Ovo se posebno odnosi na seriju “Porodica”. Prateći posljednje dane Miloševića pred hapšenje, priča kao da izaziva javnost na napad. To se zaista i desilo. Dok su neki shvatili da serija pokušava da rehabilituje bračni par koji je krojio živote jugoslovenskih naroda tokom devedestih godina, drugi su u njoj vidjeli antisrpsku propagandu. Istina je u tome da ni jedni ni drugi nisu razumjeli koji je glavni cilj serije.

Naša filmska produkcija već se dugo nalazi u klinču šotrinske poetike, koja ima potrebu da gledaocu objasni svaki detalj onoga što vidi. “Porodica” nije takva serija. Uz sve mane koje bi se mogle naći u ovom ostvarenju, njena najveća vrijednost je u tome što ne tretira svoju publiku kao budale, već im otvara prostor za samostalno promišljanje. Nije cilj sve objasniti, već podučiti i privoljeti nekoga da dođe do samostalnog zaključka. Pri tom, serija daje dovoljno istorijskog konkteksta koji navodi gledaoce na pravo tumačenje. Zato treba posebno istaći režisera i scenaristu Bojana Vuletića koji je stvorio višedimenzionalno umjetničko djelo.

Ljudsko lice čudovišta

Slobodan Milošević i Mira Marković, glavni junaci serije, nisu predstavljeni kao karikature. U seriji oni su živi ljudi. Boris Isaković i Mirjana Karanović su maestralno ostvarili svoje uloge, upravo zbog toga što su kao glumci, zaboravili svoja lična i ideološka osjećanja prema osobama koje glume i predstavili ih onakvima kakvi su bili, ili aristotelovski, kakvi su mogli biti. Oni su Sloba i Mira unutar zidova svoje kuće, dvije osobe koje istinski vole jedna drugu i koje su nevjerovatno povezane.

Ovakav pristup gledaoce lako može navesti na pogrešan trag da “Porodica” želi da predstavi vladajući bračni par kao istorijski neshvaćene osobe. I to bi možda i bilo tako da nam serija ne daje dodatni kontekst. Na početku i na kraju svake epizode, puštaju se arhivski snimci govora Slobodana Miloševića i ratova devedesetih koji pokazuju proizvod jedne takve vladavine i takve ljubavi. Jedna od najpotresnijih sekvenci ove vrste jeste kraj četvrte epizode, kada se čita Stambolićevo pismo Miloševiću. Tekst pisma popraćen je snimcima protesta i nasilja do kojeg je dovela Miloševićeva vladavina, na šta je Stambolić već na njenom samom početku upozoravao. Oni koji su upoznati sa tragičnom sudbinom autora pisma, shvataju da u serije ove riječi postaju poruka sa one strane groba i opominju žive na ono što se desilo.

Najveća mana serije može se naći u liku premijera Zorana Đinđića. Uliks Fehmiu, koji ga glumi, svoj postupak je sveo samo na puko imitiranje, ne donoseći ništa novo i ne oživljavajući lik jedne od naših najtragičnijih političkih ličnosti. Tu još više dolazi do izražaja koliko je pristup Borisa Isakovića i Mirjane Karanović bio pošten i maestralan. Sa druge strane, ovim se propušta jedna važna karika u dramskom odnosu koji je postojao između Miloševića kao svrgnutog vladara i Đinđića kao nove vlasti koja se obračunava sa starom.

Srećom, Milan Marić koji glumi Čedomira Jovanovića sjajno nadoknađuje ovaj propušteni potencijal. Marić nije imao masku, niti se trudio da imitira stvarnu ličnost koju predstavlja, ali je dočarao njegov lik i postavio se kao protivteža Miloševiću. Osim Slobodanovih i Mirinih “ljubavnih” scena, odnos Milošević – Jovanović je ovdje najdinamičniji, jer se zasniva na neprijateljstvu, ali i na određenoj dozi poštovanja. U jednom trenutku Milošević žali što se nije deset godina ranije upoznao sa Jovanovićem, jer bi ovaj mogao biti sjajan socijalista. A opet, u određenim trenucima Jovanović kao da pokazuje razumijevanje prema Miloševiću i kao da ga žali. Ovaj rivalitet koji se bazira na idoleološkoj, političkoj, ali i generacijskoj opoziciji, jedan je od najbolje izvedenih dijelova serije. I sami gledaoci su u poziciji Marićevog Jovanovića. Posmatraju sunovrat čudovišta, ali opet osjećaju određenu samilost prema njemu, znajući da je i on bio čovjek.

Obrnuti taoci

I dok Miloševići izgledaju kao da su zarobljeni u vili Mir serija jasno daje do znanja da je situacija obrnuta. Srbija je njihov talac.

Osim bračnog para serija predstavlja priče sporednih, fikcionalnih likova, koji predstavljaju narod Srbije. Jedna prati mladi novinarku Natašu, koja u svojoj redakciji dolazi do etičke dileme kako treba da radi svoj posao. Pored nje, tu je i Ana, djevojka koja je sa ocem pobjegla iz Hrvatske tokom Oluje, radi kao služavka Miloševića i vezuje se za njih toliko da joj dužnost prema njima važnija od sopstvenog oca. Ipak, najbolje je izvedena uloga Svetlane Bojković koja glumi Desanku Mitrović, simpatizerku Slobodana Miloševića. Ona vodi svog unuka na proteste podrške Miloševiću, dovodeći time i sebe i njega u opasnost.

Kroz ove likove predstavljeno je stanje Srbije, ali ne ekonomsko i političko, već psihičko i moralno. Dok Natašina priča predstavlja lice i naličje uređivačke politike režimskih medija, Ana i Desanka pokazuju kako je najveći zločin Slobodana Miloševića bio ispiranje mozga čitavog naroda. Dok je Ana njega i njegovu suprugu i mogla upoznati kao dvoje preplašenih ljudi, na rubu egzistencije, Desanka u Miloševiću vidi prije svega Vođu i oličenje boga, zbog čega tragično završava.

“Bila sam previše dobra”

Važnost ove serije je prije svega u tome što ona psihološki precizno opisuje način na koji zlo radi. Slobodan i Mira su dvije osobe zaštićene iza debelih zidova svoje kuće. Oni nemaju dodira sa realnim svijetom. Ali zato oni imaju moć. Zbog njihove volje mnogi su stradali, što se u seriji više puta naglašava. Ali kao da ni on ni ona nisu toga svjesni. Sve što rade, oni rade za dobrobit Srbije, ali za njih Srbija su oni sami.

“Kako nam je lepo bilo devesetprve i devedesetdruge”, govori Mira.

U jednom od njihovih posljednjih susreta, ona takođe govori: “Bila sam previše dobra. Nije trebalo da budem toliko dobra.” Komičnost, ali i stravičnost te izjave je u tome što ona to zaista i misli.

To je upravo jedan od najvažnijih trenutaka u seriji. To je modum operandi zla. Ono uništava sve oko sebe, misleći da čini dobro.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa Fondacijom “Friedrich Ebert”.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PREPORUČENI ČLANCI