Tuesday, July 5, 2022

Nova čitanja klasika

NaslovnaKnjiževnostNova čitanja klasika

Alma Skopljak uspijeva dokazati da Selimović i Andrić spajaju temu historije i politike, tj. da uviđaju prožimanje političkog i historijskog zla.

Alma Skopljak napisala je knjigu koja plijeni svojom teorijskom podlogom, sistematičnošću, metodološkom preciznošću, a posebno inspirativnim interpretacijama Andrićevih i Selimovićevih romana. Osobito se u tom pogledu ističu interpretacije romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika, koje na potpuno nov način obrađuju tematske i idejne planove ova dva djela, otkrivajući političke aspekte njihove slojevite i složene radnje. Te interpretacije spadaju u red onog najboljeg što je na južnoslavenskom prostoru napisano o Andriću, a njihova originalnost, interpretativna uvjerljivost i dosljednost u provođenju interpretativne argumentacije dokazuju da Alma Skopljak posjeduje izniman književnokritički talent i sposobnost sinteze teorijskog znanja u interpretaciji složenih književnih svjetova.

U svojoj knjizi imala je težak zadatak da iz novog teorijskog ugla interpretira ona djela koja su do sada u književnoznanstvenim interpretacijama obrađivana toliko puta da se na prvi pogled čini kako je sve o njima već poznato i kako nije moguće decentrirati njihove strukture, a da se opet ne nađemo na poznatom interpretativnom terenu, s velikom vjerovatnoćom da se ponove ranija interpretativna stajališta. Taj zadatak riješen je tako što su u uvodnim poglavljima sumirana teorijska znanja o političkom i novopovijesnom romanu, a potom im pridružena saznanja do kojih je došao Michel Foucault istražujući modele nadziranja i kažnjavanja nad individuama ili grupama od represivnih aparata države tokom evropske povijesti. Tim teorijskim znanjima pridodana su ona Fredrica Jamesona o romanu kao društveno-simboličkom činu u kojem pisac u romanesknoj priči na postavkama o političkom nesvjesnom razrješava neke od konflikata sadašnjosti. Uz Foucaulta i Jamesona, autorica se oslanjala i na postavke Hannah Arendt o totalitarnim ideologijama i s njima usklađenim društvenim praksama. Sintetizirajući sva ta znanja, autorica je formirala teorijsku platformu iz koje je krenula u analizu narativnih svjetova Ive Andrića i Meše Selimovića.

I do sada je književna znanost, prije svega povijest književnosti, uočavala poetičku sličnost između Andrića i Selimovića i razvijala komparativna čitanja njihovih romana. Insistirajući na sličnosti, ona je, naravno, uočavala i razlike između ova dva kanonska pisca, pa su oni nekad postavljani kao romaneskni srodnici, a nekad kao antipodi. U takvim paralelama, Andrić je ocjenjivan kao pisac koji je, za razliku od Selimovića, ponirao u historiju istražujući na principima modernističke univerzalnosti osnove ljudske sudbine u historiji i načine na koje se čovjek nosi s njenim zlom. Selimoviću je, pak, prema takvim u osnovi esencijalističkim tumačenjima književnosti historija služila kao okvir za priču o čovjekovom stradanju u političkom polju. Kritika je na toj osnovi dolazila da zaključka da Selimović jest stvarao u osobenom postandrićevskom stanju romana, ali nije u predočavanju historije slijedio Andrićev hroničarski iskaz prilagođen modernističkoj poetici u realiziranju hronike simboličkih priča (Na Drini ćuprija), odnosno hronike psiholoških lomova junaka u Travniku kao pozornici sudara imperijalnih ideologija koje na različite načine stereotipiziraju periferiju nastojeći u njoj proizvesti one političke, društvene i kulturne identitete koje će potčiniti imperijalnim centrima moći.

Prevazilazeći ovakvu esencijalističku kritiku, Alma Skopljak sintetizira teorijska određenja novopovijesnog romana prema kojima je on promijenio filozofiju povijesti i sa monumentalističke prešao na njenu arhivarsku i kritičku koncepciju, te filozofiju cikličnog toka povijesnih zbivanja. Naslanjajući se na Cvjetka Milanju i Julijanu Matanović, ovaj rad koristi teorijska određenja male povijesti, povijesti odozdo, naspram velike, herojske povijesti. Istodobno s tim, on se bazira i na stajalištima o personalizaciji povijesti čija se zbivanja predočavaju kao slike more i psihološkog rasula junaka, te kružnog toka vremena u kojom se povijest obnavlja kao stalno zlo, pri čemu se ukida njen perspektivizam i teleološka koncepcija povijesnog vremena.

Alma Skopljak pošla je u interpretaciji Andrićevih i Selimovićevih romana i od teza Nikole Kovača o političkom romanu kao slici stalnog sudara pojedinca i institucija sistema i slici ljudske situacije u totalitarnim društvenim praksama. Utvrdivši da je Kovač u osnovi postavio tezu o dva tipa političkog romana, onom užem – koji se razvija kao fikcija totalitarizma i čija radnja je posredno i neposredno smještena u iskustvo čovjeka dvadesetog vijeka unutar represivnih praksi totalitarnih društava, i onom širem – zasnovanom na priči o sudaru pojedinca i vlasti, autorica je uspjela dokazati da svi Andrićevi romani koriste političku priču i da je kombiniraju s nekom od naprijed pomenutih koncepcija povijesnog vremena. To je dragocjeno otkriće ove knjige koja dokazuje političnost priče u romanima koji do sada nisu tako interpretirani, a Na Drini ćuprijaTravnička hronikaOmer-paša Latas i Gospođica ukazuju se kao romani koji svoju slojevitu radnju baziraju na političkoj naraciji. Tako se sistem političkih represija u ovim Andrićevim romanima otkriva kao stalni sadržaj historijskog vremena, a politička moć je sama srž historijskih procesa i njihov ključni kreator. Otud je parabolično-alegorijskoj priči Proklete avlije, koju je autorica inspirativno interpretirala i za koju je kritika nakon loma esencijalističke paradigme ustanovila da je u osnovi politički roman, Skopljak dodala različite oblike hronika političkih represija u Ćupriji Travničkoj hronici, a potom i elemente psihološke priče o političkom sadržaju historije u romanima Omer-paša Latas Gospođica.

Uistinu se može reći: Alma Skopljak interpretirala je Andrića na nov, veoma dobro argumentiran i metodološki precizno utemeljen način. Ona je uočila da Mehmed-pašin most u romanu nije samo simbol umjetničkog djela, kako ga je u glavnini vidjela esencijalistička kritika, niti samo simbol prevazilaženja razlika među različitim kolektivnim identitetima, niti isključivo kompenzacijski shvaćen fukoovski heterotop, kakao je o njegovoj funkciji u romanesknoj naraciji pisala dosadašnja kritika, nego i prostor političke akcije, tj. prostor političkih represija. Ono što dosadašnja kritika nije uviđala tragajući za centrom narativne strukture, Skopljak je ne samo uvidjela već je i pokazala u novom interpretativnom svjetlu slojevitost narativne figure mosta u romanu. Tako se decentriranjem narativne strukture most ukazao kao prostor represije, gdje je u prvom planu političko nasilje, najprije nad Radisavom, a potom i Ali-hodžom, da bi se Fedunovim samoubistvom most ukazao u slojevitosti svojih političkih značenja. U konačnici, Na Drini ćuprija obrazuje političku figuru svoje priče u kojoj se vlast i njena moć pokazuju kao ontološka mreža čovjekove egzistencije.

Na ovoj osnovi, autorica je dokazala održivost teza Nikole Kovača o šire shvaćenom političkom romanu koji političku moć predstavlja u njenoj kapilarnoj formi kao svakodnevnu kontrolu čovjekove egzistencije, a vrijednost njenih interpretacija nije sadržana samo u tome. One, naime, vješto kombiniraju teorijske postavke Michela Foucaulta o društvenim represijama nad individualnim i kolektivnim tijelima sa onim Hannah Arendt o prirodi totalitarizma, a potom se te postavke uključuju u interpretativni instrumentarij zasnovan na Kovačevim tezama o političkom romanu. Tu se teorijska znanja udružuju s književnim talentom, a rezultat je novo čitanje romanā koji su nam se činili potpuno pročitanima.

Onako kako je most u romanu Na Drini ćuprija viđen kao prostor političke akcije, tako je autorica obradila i prostor travničke čaršije kao osobeno političko polje. Ako su dvije imperije, Osmanska i Austrogarska, u Ćupriji tretirale most kao svojevrsnu političku binu sa koje stanovništvu šalju poruke, te mjesto javnih kazni, a potom i mjesto ispoljavanja imperijalne sile, onda se u Travničkoj hronici čaršija ukazuje kao mjesto sudara tri imperijalne ideologije – osmanske, austrougarske i francuske – a potom i mjesto sudara njihovih političkih aparatura. Njima se, naravno, pridodaje domaća politička moć u akciji mase, tj. u pobuni domaćeg stanovništva koje vrši nasilje nad nedužnima, proglašavajući ih krivcima bez suđenja i prava na odbranu. Institucionalnim represijama pridružuju se u Hronici i one koje nad pojedincima provodi masa, a sudar imperijalnih ideologija i njihovih političkih sistema, te zakulisnih diplomatskih igara dobija svoju paralelu u divljanju rulje po travničkoj čaršiji.

Ustanovivši da oba romana grade svoje političke prostore, Alma Skopljak pokazuje i logiku političke moći duž vertikale vlastodržačkog sistema. Na njegovom dnu su žrtve, Radisav, Fedun, Alihodža, Kolonja i drugi, a na vrhu moćnici koji su, kako bi rekao Foucault, otišli u prostor nevidljivosti, dok je ta vertikala ispunjena strahom i principom stalnog potčinjavanja. Tako u Andrićevim hronikama strah, nasilje, represija i potčinjavanje moćnicima čine suštinu političkog sistema, a logos historije neodvojiv je od logosa politike.

Ako je represija temeljno obilježje malih, odnosno lokalnih prostora, mosta i čaršije, u Ćupriji i Hronici, Andrić je u romanu o Latasu promatra u znatno širim prostornim relacijama. Represija je u ovom romanu direktna veza između Andrićeve filozofije historije i kritike političke moći, a u Omer-paši Latasu jedan povijesni ulomak promatra se kao prostor političkog bestijarija. Tako autorica na najbolji mogući način upliće znanja o političkom i novopovijesnom romanu, da bi pokazala kako se historijski i politički aspekt čovjekove sudbine međusobno prožimaju u Andrićevoj slici historije kao svojevrsne ljudske tamnice. Mali politički prostori iz ranijih romana u Latasu su prošireni, a političkom pozornicom postaje Bosna kao pokrajina u sastavu Osmanskog Carstva. Naravno, autorici ne izmiče ni psihološki portret moćnika, pa se u ovom romanu, dokazuje ona, spajaju poetičke osnove političkog, novopovijesnog i psihološkog romana.

Širenje političkog prostora do punog izražaja doći će u romanu Gospođica. Njega, pokazuje Alma Skopljak, Andrić koncipira tako da političku moć koja upravlja historijskim procesima na globalnom planu sručuje unutra, u ljudsku psihu i dramu uma, pa se političko internalizira. Ta internalizacija političkog prostora rezultira u ovom romanu rasulom glavne junakinje koja ne može pronaći orijentire na osnovu kojih bi mogla upravljati svojom egzistencijom, a strah od svijeta i njegove političke moći pustoši je do kraja.

Na osnovu stajališta dosadašnje kritike znali smo da je Prokleta avlija politički roman, ali analizirajući to njegovo svojstvo, Alma Skopljak ukazuje i na njegovu novopovijesnu poetičku osnovu. Tako ona otkriva nove dimenzije romanesknih značenja, pa se apsurdnom djelovanju političke moći pridodaje apsurd koji tuče iz Andrićeve filozofije cikličnog obnavljanja zla u historiji, tj. duž vremenske ose od mitskog zasnova u priči o dva brata i njihovom sukobu od biblijskog nadvremena do tačke narativne sadašnjosti. Tako se tragična figura Ćamil-efendije ne ukazuje samo kao politički već i kao povijesni znak. Obrazujući u priči o Ćamilu refreničnu figuru stalnog obnavljanja kainovskog sadržaja povijesti, autorica u svojoj interpretaciji pokazuje kako je Andrić osmišljavao političku priču na pozadini svoje skeptične filozofije historije.

Ako je u novopovijesnim Andrićevim romanima Alma Skopljak tragala za političkim elementima priče, u onom koji je prepoznat u kritici kao politički ona traga za elementima Andrićeve slike historijskog vremena na bazi njegove skeptične filozofije povijesti. Takva vrsta interpretativnog interesa omogućuje joj da stalno otkriva nove nijanse značenja u romanima koje analizira.

No, mora se priznati da njene interpretacije Proklete avlije i Selimovićevih romana nisu na onoj razini koju je dostigla u čitanju Na Drini ćuprije i Travničke hronike. Naravno, teško to mogu i biti, jer interpretacije ova dva romana, kako je već naglašeno, spadaju u sami vrh kritike o Andrićevom djelu na našem govornom području. Onako kako je u Prokletoj avliji tragala za elementima novopovijesnog romana, koji je u kritici ocjenjivan kao politički, odnosno političko-egzistencijalistički, Alma Skopljak na taj način interpretira i Selimovićeve glavne romane Derviš i smrt Tvrđavu. Sržne elemente poetike novopovijesnog romana ona pronalazi u Selimovićevoj filozofiji historije, pa Tvrđavu vidi kao roman o kružnom toku vremena, a Derviš i smrt kao roman u kojem društvo postaje politički zvjerinjak nakon određenog historijskog loma. Tako je u Dervišu Bosna u postgradašćevićevskom vremenu viđena kao društvo političke represije, intrige, spletke i surove borbe za vlast, a u Tvrđavi povratnik iz rata progledava u surovom političkom kontekstu spoznajući tragične elemente čovjekove političke sudbine.

Oba romana, dakle, spajaju historiju i politiku i oba vide čovjeka kao žrtvu stalnog obnavljanja historijskog zla i političkog terora. Na taj način autorica uspijeva dokazati da Selimović i Andrić spajaju temu historije i politike, tj. da uviđaju prožimanje političkog i historijskog zla. Na sličan način Alma Skopljak je pročitala i dva druga Selimovićeva romana, Maglu i mjesečenu Tišine. U prvom je otkrivala sliku užasa historije koja iz pozadine lomi čovjeka, a u drugom ratnu mašinu koja brusi etički sistem glavnog junaka, da bi se rat junaku romana ukazao kao prostor borbe za etička načela, iako je bestijarij, dok je mir prostor borbe u kojem nestaju etički principi zbog djelovanja političke moći.

Ova knjiga Alme Skopljak uspješno je sintetizirala teorijska znanja, književnopovijesna određenja Andrića i Selimovića i književnokritičku interpretaciju njihovih romana. Njome je naša književna znanost obogaćena novim uvidima u romaneskne svjetove ovih pisaca, a neke interpretacije, kako je ranije naglašeno, dostižu vrhunce ovdašnje književne znanosti.

Enver Kazaz, Prometej.ba

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PREPORUČENI ČLANCI