Wednesday, October 20, 2021

Monika Ponjavić: Čovjek je Bog u Bosni

NaslovnaLikovna umjetnostIntervjuMonika Ponjavić: Čovjek je Bog u Bosni

Taj bosanskohercegovački čovjek čija odgovornost prema sebi, ali i prema drugima, prema tlu na kojem živi, toj zemlji i tom kamenu, mora postati norma. Mora, inače života u Bosni nema.

Banjalučanima koje zanima kultura rad Monike Ponjavić je poznat. Ovo se naravno odnosi i na cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali i na region. Važna filmska kritičarka, kulturna radnica i dio tima “Banja Luka 2024”, svojim sugrađanima se pokazala kroz izložbu “Ko bi Bog u Bosni bio?” U pitanju je višemedijsko djelo scensko dizajna u kojem se propituje lični i kolektivni identitet.

Važan dio izložbe bila je i Miljka Brđanin koja je svojim likom i glasom predstavila Moniku Ponjavić, ali što je još važnije, i samu Bosnu. Može se reći da su je Monika Ponjavić, Miljka Brđanin i Bosna (i Hercegovina) glavni junaci i tvorci izložbe, koja je posjetiocima bila otvorena u Kamenoj kući.

Lično i kolektivno

Izložba „Ko bi Bog u Bosni bio?“ veoma je emotivna, ali prije svega veoma lična. Prilikom koncipiranja i stvaranja izložbe, da li je postojala potreba da se napravi neka vrsta distance od sopstvene ličnosti da bi se postigla univerzalnost?

Univerzalnost je uvijek bila glavni cilj. Nastojala sam napraviti jedan presjek bosanskohercegovačkog čovjeka, apstrahovati ga i sumirati, koristeći se ličnim iskustvom kao polaznom tačkom. Ono je samo inicijalna klica jer je tekst nastao kao spoj različitih iskustava, svjedočenja, misli koje sam ja prikupljala i zatim oblikovala. U tom smslu, nije bila potrebna distanca, ona je već postojala jer koliko god da se čini da ja govorim isključivo o sebi, ja zapravo kroz sebe govorim o drugima.

Ono što želim reći je da je rad nastao iz lične potrebe za suočavanjem sa samom sobom, sa kompleksnim identitetom koji, kao autohtoni proizvod Bosne i Hercegovine, nije, kada se sve uzme u obzir, zapravo ni po čemu poseban, niti se od ostalih identiteta tog prostora može izdvojiti po svojoj osobenosti. Ja nisam posebna. Moja priča nije posebna. Ona je samo jedna od… Jer Bosna (i Hercegovina) je prostor konstantnih suprotnosti u kojoj krajnosti i neočekivano jesu norma. Oduvijek. Upravo zato mislim da je rad tako snažno djelovao na sve prisutne tokom otvaranja. Svaka osoba koja se tu našla, u tom datom trenutku mogla je za sebe da pronađe jednu rečenicu koju Miljka izgovara, a koju sam ja napisala, i da kaže: “Ovo je moj život”, i da ta spoznaja pokrene lavinu emocija i dovede do preispitivanja o ličnom i kolektivnom, o tome ko smo mi u ovom trenutku i vremenu, šta smo, gdje smo, s kim smo i što je možda najvažnije, na koji način utičemo na sudbine drugih ljudi u neposrednoj okolini. Iz toga proizilazi ključno pitanje: “Kakav sam ja čovjek?” Što se uostalom i dešavalo. Izgradio se prostor empatije i jedne vrste snažnog preispitivanja. Među stijenama, okružen Miljkom sa sve tri strane gdje se nad tobom nadvija njen lik, ali i u kutiji, gdje si sam sa sobom i svojim mislima. Iako suštinski oprečna, oba ova prostora koja sam izgradila su zapravo jako klaustrofobična. Svaki od njih te svojom dramaturgijom tjera na različite, a opet slične vrste emocija koje u svom korijenu imaju neposrednost kontakta sa drugim. I sa samim sobom.

Jedno od glavnih pitanja izložbe je pitanje identiteta, koji nikada nije jednoličan. Istovremeno sama izložba spaja više vrsta umjetničkih formi: vizuelnu umjetnost, scenografiju, književnost… Da li je cilj ovog multimedijalnog koncepta bio upravo da se prikaže ta identitetska raznolikost kroz samu formu?

Ovaj rad je djelo scenskog dizajna, te je njegov višemedijski karakter većim dijelom posljedica tog okvira, u kojem se scenski dizajn definiše kao jedan polimorfni vid umjetnosti, sastavljen često od više disciplina i praksi. Sa druge strane, heterogenost identiteta koji se u radu tretira je opet na svoj način formirao i koncepciju umjetničkog rada, tako da se može reći da je u pitanju jedan dvosmjerni uzročno-posljedični princip, koji se kroz neko moje lično viđenje cijele tematike otjelotvorio u baš ovakvoj formi, koja na neki način korespondira sa tim bogatstvom i raznolikošću Bosne (i Hercegovine) sa jedne strane, a scenskog dizajna kao umjetnosti sa druge strane.

Vaša izložba je takođe plod uspješne saradnje sa Miljkom Brđanin i tu dolazimo do onog dijela koji je pozorišni. Naime, Miljka Brđanin glumi „Vas“. Kako je tekla ova saradnja i zašto izbor da lice koje predstavlja izložbu i koje govori tekst o Vašem životu bude neko drugi, a ne Vi sami?

Miljka je, prije svega, personifikacija Bosne i Hercegovine, a tek zatim interpretacija Monike Ponjavić. Jedne od. Ona igra „mene“, ali onu mene koja je koncpirana kao prazan prostor za upisivanje drugih života i sudbina. Ja sam samo avatar. Čini mi se da je ta riječ najpogodnija. Što se tiče same saradnje, ona je tekla besprijekorno jer je Miljka prije svega profesionalac i radi svoj posao vrlo odgovorno. Radile smo dugo, prolazile smo kroz različite faze i čini mi se da smo na kraju mogle komunicirati i bez puno izgovorenih riječi. Tako se, na kraju krajeva, i desilo njeno izvođenje ili performans, u zavisnosti od toga šta smatrate da je prikladniji termin za ono što se odigralo tokom otvaranja.

Bez probe, bez puno manipulacije i čvrsto definisanog pokreta. Miljka je imala okvir, znala je šta je „život“ koji joj je zadan kao radnja, znala je šta je lik kojeg igra, šta su ključni pokreti koje bi trebalo da izvede, kada, kako i zašto, sve ostalo je došlo spontano. I za nju i za mene je to bila kulminacije priče koju smo željele ispričati. Uz to, ona je uvijek bila taj lik, jedan od likova koje sam napisala za potrebe predstave koja se nije desila, a na osnovu koje sam gradila i koncipirala izložbu. Zapravo, lik Bosne i Monike u njoj, u formi Miljke, zarobljene i oslobođene u staklenoj kutiji, u galerijskom prostoru, prva je slika koju sam imala prilikom definisanja koncepta izložbe „Ko bi Bog u Bosni bio?“. Iako mi je sa više strana sugerisano da tog lika, za potrebe izložbe, igram ja, u mojim očima to nikada nije bila opcija jer ja nisam glumica niti želim biti umjetnik koji sebe savlja u prvi plan. Pogotovo ne u izvođenju ovakve vrste teksta koji već u samom svom začetku jeste baziran na ličnom iskustvu. Iako on to lično kasnije u potpunosti prevaziđe. Tu je ta distanca bila presudna.

Ko je Bog u Bosni?

Bosna je svakako centralni motiv Vašeg rada. U izložbi je ona doslovno zemlja, ali takođe prisustvo koje se nalazi u samoj junakinji izložbe. Da li bi ste mogli reći kako je koncipiran lik Bosne u izložbi?

Ako bi Bosnu posmatrali kao lik u ovoj izložbi, što ona jeste, onda bi možda najbliže određenje tog lika bilo sagledavati ga kao odraz ličnog identiteta u odnosu sa kolektivnim, to jest kao neku vrstu presjeka ili mikrokosmosa mnoštva pojedinačnih bosanskohercegovačkih identiteta. Budući da se u ovom radu postavlja teza kako kolektivni bosanski identitet nastaje baš iz zbira pojedinačnih, a opet kao takav utiče na formiranje svakog ponaosob, stiče se utisak o identitetu kao jednom živom organizmu, koji se materijalizuje upravo kroz dramski element lika. Davanje takvog okvira je prevashodno zamišljeno kako bi se složen i sveobuhvatan problem mogao postaviti u jedan čovjekomjeran i dovoljno sažet oblik, sa kojim se može poistovjetiti i sa kojim se može uspostaviti neposredan i komotan kontakt. Dramska forma lika je upravo jedan antropomorfan mehanizam koji posmatraču omogućava da se sa složenim problemom suoči na poznatom terenu, neposredno i jezikom koji mu je prirodniji.

Za kraj, zaista moram da Vas pitam, kako biste sami odgovorili na pitanje: „Ko bi bio Bog u Bosni?“

Na ovo pitanje, ako govorimo o pitanju „Ko bi Bog u Bosni bio?“, uopšte ne gledam kao na pitanje nego radije kao na jednu vrstu konstatacije o samom prostoru Bosne kao prostoru snažnih suprotnosti, još snažnijih emocija, srčanih ljudi, snažnih ljudi, slabih ljudi, ljudi samostalnih, jakih, ali i onih podložnih manipulaciji, heroja i kukavica, kao prostoru toliko kompleksnom da ni sam Bog ne zna šta s njim da radi i kako da se u njemu ponaša, sa tim i takvim ljudima. Upravo zbog toga i koristim ovaj citat kao naziv izložbe jer on na čist i sveden način, kakva je i sama izložba, poetično uvezuje sve radove u cjelinu stvarajući taj kontekst koji je, čini mi se, neophodan. A ako bih baš morala dati odgovor, iako smatram da je ovaj moj odgovor prikladniji za jedno drugo, jednostavnije i direktnije pitanje: „Ko je Bog u Bosni?” on bi glasio: čovjek. Taj bosanskohercegovački čovjek čija odgovornost prema sebi, ali i prema drugima, prema tlu na kojem živi, toj zemlji i tom kamenu, mora postati norma. Mora, inače života u Bosni nema.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PREPORUČENI ČLANCI