Wednesday, May 18, 2022

Milanka Blagojević: Kultura je nasušna potreba

NaslovnaKnjiževnostIntervjuMilanka Blagojević: Kultura je nasušna potreba

Kulturna politika je politika svih politika. Kultura je temelj države i jednog naroda.

Osim što je majka i književnica, Milanka Blagojević se našla i u ulozi direktorice Centra za kulturu Šamac. Za Glas kulture je pričala o svojim planovima za popularizaciju kulture u Šamcu, o važnosti kulture uopšte, o svom književnom radu, književnosti i kuhinji, kao i o novim planovima. Banjalučka publika će imati priliku da se 1. 6. i druži sa književnicom u sklopu Festivala književnosti Imperativ.

Kultura naša nasušna

Odnedavno ste se našli u ulozi direktorice Centra za kulturu Šamac. Za početak bih Vas zamolio da kažete koji su Vaši planovi?

U ovoj godini Centar za kulturu Šamac organizovao je nekoliko zanimljivih manifestacija kao što je izložba „Šamac kroz vrijeme“ gdje smo sakupili značajnu arhivsku građu, događaje koji su obilježili istoriju Šamca, gradnju pruge Šamac-Sarajevo, mnoge štafete koje su prošle kroz grad i sl. Dio izložbe odnosi se na značajne ličnosti koje su rođene u Šamcu, među njima je i Milica Babić Andrić , supruga Ive Andrića.

Centar za kulturu ima namjeru da radi na popularizaciji lika i djela Milice Babić koja je bila prvi školovani kostimograf u Narodnom pozorištu Beograd, radila je kostime za preko 300 operskih, baletskih i drugih predstava.

Održali smo i sajam knjiga i cvijeća 14. maja na trgu u Šamcu. Gostovali su izdavači iz Banjaluke, Imprimatur, Biblioner, Antikvarijat Ramajana i Deveta dimenzija kao i lokalne cvjećare i uzgajivači cvijeća.

Trenutno radimo na pripremama za ljeto. U ljetnom periodu tradicionalno se na savskom keju održava manifestacija „Šamačko ljeto“ sa nizom zanimljivih manifestacija.

Kao osoba koja se institucionalno bavi kulturom, kako biste ocijenili položaj kulture u našoj zemlji?

Kultura se često posmatra kao neki ukras, nešto što je lijepo i dopadljivo i što se podrazumijeva a zapravo je samo zabava. Kultura je identitet naroda. Kultura je nasušna. Prijeko potrebna. Mislim da kao pojedinci i kao institucije imamo mnogo posla pred nama, prije svega da osvjestimo ljude i naviknemo da kultura treba da ima mnogo veću podršku i poštovanje a onda da se radi na institucionalnom poboljšanju kulture uopšte.

Kako vidite ulogu države u tom pogledu i kakav je uopšte njen odnos prema umjetnicima i radnicima u kulturi?

Kulturna politika je politika svih politika. Kultura je temelj države i jednog naroda. Ona je identitetsko pitanje. Mislim da joj se mora pristupiti na sistematičan i stratetški način. Neophodna je promišljena zakonodavna aktivnost i promišljena kadrovska rješenja.  

Knjiga i kuhinja

Široj javnosti se poznatiji po svojim knjigama „Mandarinske patke“ i „Nervus vagus i druge priče“. Kako ste zadovoljni dosadašnjom recepcijom Vašeg djela?

Objavila sam dvije zbirke kratkih priča pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke. Prije svega jako sam zadovoljna saradnjom sa svojom izdavačkom kućom i načinom na koji se moje knjige predstavljaju tako da su lako našle svoj put do čitalaca. Pisanje je usamljenički posao. Posao stepskog vuka.  Tišina i izvlačenje vlastiti želučanih sokova. 

Ipak se to sve reflektuje i u javnosti i bitna je ta povratna informacija koju dobijamo od čitalaca. Meni lično je drago ako se neko pronašao u onom o čemu pišem i ako smo se negdje na mojim stranicama našli i zagrlili u saosjećanju i razumijevanju.

U svojim pripovijetkama opisujete svakodnevne događaje, ali na neuobičajen način. Spremanje kiselog kupusa kod Vas može da bude od sudbonosnog značaja za junakinju. Koliko je potrebno pričati te „male priče“ sa kojima se svakodnevno suočavamo?

Moja inspiracija su obični ljudi, život je najveća fantazija. Obične priče sasvim običnog čovjeka su najveći izvor neobičnosti. Često pišem o kuhanju i hrani, jer se žene svakodnevno nalaze u kuhinji. Ona je njihovo bojno polje. Kroz nju se suočavaju sa vlastitim životom i njegovim nedostacima. Hrana nije uvijek samo hrana, to se može čiatati i na simboličkoj ravni. Naratori i junaci mojih priča su obični „mali ljudi“. Ljudi svakodnevnice suočeni sa životnim pitanjima. Onim suštinskim, vječnim, nepromjenjenim od postanka svijeta.

Pored svega pišete za portal Lola. Koliko je to iskustvo korisno za Vas kao autorku?

Svako objavljivanje je za autora korisno. Njime se predstavljamo širokoj publici i od nje dobijamo povratnu informaciju.

Portal Lola je široko čitan, prati ga veliki broj ljudi i moja dosadašnja iskustva su i više nego pozitivna.

Za kraj bih Vam postavio jedno čitalačko pitanje. Koji su Vaši planovi na književnom planu? Možemo li se radovati novoj knjizi?

Kratka priča je forma u kojoj se pronalazim iako trenutno radim na romanu koji je posebna vrsta izazova i zaista ne znam koliko će mi vremena trebati da ga dovršim. U suštini ne postavljam pred sebe neke konkretne ciljeve jer pisanje nije posao koji se na taj način može planirati. Trudim se da pišem često ali bitnije mi je da često čitam. Nažalost, vremena za tako nešto uvijek nedostaje. Svakodnevne obaveze, kao zaposlene majke troje djece, velike su. 

Spomenuli smo i portal Lola, tu bar jednom sedmično objavim neku novu priču tako da me to podstakne na kontinuiran rad.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PREPORUČENI ČLANCI