Početkom godine mlada banjalučka književnica Mihaela Šumić je za zbirku pripovjedaka Herbarij svete smrti dobila nagradu “Štefica Cvek” koju dodjeljuje organizacija Pobunjene čitateljke. U svojim pripovijetkama bavi se položajem žena u patrijarhalnim sistemima, nasiljem i psihološkim traumama koje ono stvara. Osim što je plodna i nagrađivana spisateljica, Mihaela se prethodne godine okušala i kao prevoditeljica, te je objavljen njen prevod romana Fernande Melčor Sezona uragana. Sa autorkom smo razgovarali o nagradama, njenim pričama, o književnosti kao sredstvu bijega od stvarnosti ali i sredstvu za suočavanje sa njom, te o njenom prevodilačkom iskustvu.
Ove godine ste dobili nagradu Štefica Cvek. Nagradu su organizovale pobunjene čitateljke kao reakciju na književni mejnstrim, sa željom da se promoviše književnost koja opisuje poziciju margine i marginalizovanih grupa. Kako vidite sebe u toj poziciji književnice koja se bavi pitanjima margine? U čemu je za Vas važnost ove nagrade?
Teme o kojima najviše pišem su nasilje unutar tradicionalnog društva i položaj žene, koja je i dan-danas u takvim društvima, uključujući i naše, najviše pogođena svim društvenim promjenama. U mom slučaju to je postala opsesivna tema jer sam postala svjesnija svog okruženja koje još uvijek počiva na zastarjelim i krajnje okrutnim šablonima koji predodređuju što žena i muškarac smiju biti u našem društvu kako bi ih ono tretiralo kao osobe. Većina nas odrasta uz te šablone ne shvaćajući da nešto nije u redu s tim. Nagrada „Štefica Cvek“ fokus prebacuje sa dominantne perspektive u književnosti na onu koja je oduvijek bila tu, samo jedva vidljiva, daje joj prostor u kojem napokon ta malo drukčija perspektiva dobiva strukturu i slobodu. Ova nagrada je značajna za svu regionalnu književnost jer prije svega uvažava različitost i velika je čast biti u društvu svih nagrađenih autorica i autora, ali i imati bilo kakvu poveznicu sa radom Dubravke Ugrešić, koju iznimno cijenim kao književnicu.
Vaša knjiga Herbarij svete smrti specifična je po odsustvu lokalne tematike. Radnja Vaših priča se dešava na dalekim kontinentima i u dalekim vremenima. Knjiga je svojevrsno putovanje kroz vrijeme i prostor. Ipak, koliko je lokalnih priča ušlo u te daleke predjele i da li je tačno da je takav postupak svojevrsni bijeg od stvarnosti?
Književnost je za mene oduvijek bila način bijega od poznatog i ustaljenog. Nekoliko puta sam pokušavala napisati nešto što se događa na našim prostorima i u našem vremenu i shvatila sam da to jednostavno nije za mene, neprestano sam se za vrijeme pisanja „sudarala“ sa ljudima koje poznajem i njihovim ili vlastitim iskustvima i bilo mi je previše teško to preobraziti u fikciju lišenu osobnog mišljenja ili zaključka pa sam odlučila pisati o drugim zemljama i vremenima, tu dobivam tu slobodu koja čitav proces čini zabavnim i u kojem je sve moguće. Usprkos tomu, rekla bih da nikad ne možemo u potpunosti pobjeći od stvarnosti jer književnost zahtijeva svijest o ljudskim i društvenim procesima, bez njih ne bi postojala književnost i upravo zbog toga se čak i danas možemo poistovjetiti sa djelima pisanim prije nekoliko stoljeća i na drugim geografskim prostorima.
Česta pojava u Vašim pričama je da se žene suprotstavljaju patrijarhalnom sistemu, pri čemu se naspram njih najčešće nalazi osoba muškog pola kao dominantna paternalna ali i predatorska figura. Rasplet ovih odnosa često završava destrukcijom kao i autodestrukcijom glavnih junakinja. Da li na ovaj način vidite položaj žene u patrijarhalnom sistemu?
Položaj žene u društvu je nešto o čemu se na globalnom nivou već dugo priča, no iako je u političkom smislu status žene dosta bolji nego u prošlosti, nekako uvijek zaboravljamo da su društvene promjene procesi i da se ništa ne mijenja odjednom. Žene su stoljećima smatrane građanima drugog reda i tek smo u posljednjih stotinu godina počeli uvažavati njihovu ulogu u društvu, samim tim i dalje za sobom „vučemo lance“ iz prošlosti jer ih je bilo previše da bismo ih se tek tako oslobodile, i dalje repliciramo određene uloge u koje nesvjesno „upadamo“ jer su nam samo one bile dostupne stotinama godina. Zbog toga mislim da ta vrsta autodestruktivnosti, ali i destruktivnosti općenito i dalje postoji u većini društava, posebice u manjim i ekonomski nestabilnim zemljama poput naše, gdje se prestravljeno držimo za niti tradicionalnog i jednostavnijeg načina življenja jer nam se on čini stabilnijim, nažalost on je poguban za žene jer ih neprestano vraća u pasivne uloge kojih se kasnije teško osloboditi.
Takođe, Vaše priče su pune nasilja, ali takođe je primjetan veliki trud da se doživljaj tog nasilja jezički estetizuje i uzdigne iznad banalnosti. Na neki način, ova estetizacija pojačava tragičnost samog čina i patnje junakinja. U tom kontekstu, kakav je Vaš odnos prema jeziku kao estetskom oruđu?
Jedan od najvažnijih alata u književnosti su simboli jer da bi nešto bilo umjetnost, mora posjedovati tu otvorenost za različita tumačenja. Kad je riječ o opisivanju nasilja ili bilo kakve vrste brutalnosti, težim ka tome da ih predstavim kao neku vrstu simboličkog raskrižja u životu likova. Nasilje u eksplicitnom smislu je nešto sa čim svakodnevno živimo, mislim da bi eksplicitno opisivanje takvih pojava samo banaliziralo tragediju umjesto da je izdvoji kao bitnu okosnicu u psihologiji lika. Kroz simbole se više poistovjećujemo sa tragedijom jer su univerzalni, otvoreni za tumačenje i likove čine pristupačnijim, ogoljenijim i opipljivim, onda kad je sve ispričano eksplicitno – umanjuje se važnost te pojave, „seli“ je u poznato i već viđeno i ne ostavlja nikakav dubok trag na čitatelju.
Krajem prošle godine izašao je i Vaš prevod knjige Fernande Melčor, Sezona uragana. Kada se čita, knjiga djeluje kao nešto što je Vama istovremeno blisko i daleko. Kako je izgledao proces prevođenja i kakvi su Vaši utisci o samoj knjizi?
„Sezona uragana“ je roman nakon kojeg ne možete ostati nepromijenjeni. Fernanda Melchor je kroz ovaj roman ispričala jednu potresnu priču o tragediji malih mjesta, o ljudima u njima, o siromaštvu, o načinu na koji se patrijarhalno društvo odnosi prema ženama, o nasilju, diskriminaciji i homofobiji, ali i o tome što je sve čovjek spreman uraditi kako bi se zaštitio od sebe samog i nasljednih obrazaca koji oblikuju njegov život. Sve to je napisano jedinstvenim pripovjedačkim stilom koji se ne krije i ne prilagođava, već surovost predstavlja otvoreno kao neizostavni dio svakodnevice.
Prevođenje ovog romana je istovremeno bilo teško i zabavno; najteži dio je ono što vas kao prevoditelja prati tijekom čitavog tog procesa, a to je odgovornost. Neprestano provjeravate je li svaka riječ na svom mjestu, da li ste doista rekli ono što je rečeno u originalnom djelu ili ste zakamuflirali određene dijelove koji su bitni za priču. S druge strane, prevođenje je i zabavno jer su prevoditelji kao drugi autori djela i jako važan dio tog posla je upravo interpretacija onog napisanog, a zatim i prilagodba jeziku na koji prevodite.
Tekst je napisan uz podršku fondacije Friedrich Ebert
