Na današnji dan 1910. godine rođen je Meša Selimović.
Meša Selimović je bio jugoslovenski, srpski i bosanskohercegovački pisac. Rođen je u Tuzli. U rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu. Na Filološkom fakultetu u Beogradu je diplomirao srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tokom Drugog svjetskog rata je sarađivao sa partizanima zbog čega je i uhapšen. Nakon završetka rata postavljen je za direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, te je još radio kao umjetnički direktor Bosna filma i kao glavni urednik Izdavačke kuće Svjetlost.
Njegovo najznačajnije djelo je roman Derviš i smrt za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Tragična priča Ahmeda Nurudina, koji se bori da izbavi svog brata iz tamnice, inspirisana je smrću Selimovićevog brata Šefkije, koji je strijeljan jer je za sebe i svoju suprugu uzeo namještaj iz Fonda narodnih dobara.
Nakon uspjeha Derviša, Selimović piše Tvrđavu roman o ljubavi Ahmeta Šaba i njegove supruge Tijane. Doživljaji junaka su u velikoj mjeri inspirisani oskudicom u kojoj su živjeli i sam autor i njegova druga supruga Dara.
Ostala značajna djela su romani Tišine, Magla i mjesečina, Ostrvo i Krug
U čast velikog pisca, čitaocima prenosimo dio iz njegove knjige Sjećanja u kojoj Selimović opisuje sopstvenu majku:
Ni majci nije bilo lako. Otac ju je sigurno volio (nježno se odnosio prema njoj, nikad nismo čuli da je povisio glas u razgovoru), ali je bio suviše pust da bi bio prema njoj sasvim korektan. A možda nije bio ni suviše kriv, žene ga nisu ostavljale na miru, i on je, neopterećen brigama, materijalno obezbijeđen, tjelesno snažan, bez naročitog moralnog osjećanja odgovornosti, lako ulazio u ponuđenu igru. Malo je šta ostajalo skriveo, jer su žene, najčešće anonimno, telefon, otkrivale majci svaku očevu vezu. Ona je ćutala i trpjela, skrivajući sve od nas, koliko je mogla, da bi prikrila i njega i svoj bol. Ne znam šta su razgovarali u svojoj sobi i da li se usuđivala da ga nešto upita i da mu štogod prigovori; vjerujem da je sve ostajalo zapretano u njoj. Nepismena, zatvorena u sebe, osjetljiva, usamljena, obilježena bolom nesrećne žene, obuzeta ljubavlju prema čovjeku koji tu ljubav nije cijenio, mučena glasovima o njegovim ljubavnim vezama, doživljavala je, vjerujem, život kao mučnu tragediju, jer se zbog oca, da bi se potpuno posvetila njemu, da ga čeka, da misli o njemu, da ga služi kad dođe, odvojila od nas, djece, od svojih sestara, od cijelog svijeta. Vjerovatno je tako bježala i od glasova o njemu koje nije željela da čuje. Tako se među nama nikad nije stvorila prava ljubav, ni s njene ni s naše strane. Izgubili smo mnogo i ona i mi. Ćutala je odvojena i usamljena, bez snage i volje da svoju tugu ublaži brigom za naš život. Ništa nam nije nedostajalo od onoga što tuđe ruke mogu da pruže, ali nam je bilo žao što je majčin i naš život toliko razdvojen. A u rijetkim časovima, kada je uspijevala da pobijedi svoju pustošnu tugu, vidjeli smo kako je sve moglo da bud drugačije: tada nam je pričala čudne priče, polu bajke, polu životne istine, o ženi što je ostavila muža i dijete i pobjegla s drugim, ne osvrćući se na dječiji plač, pa je za kaznu pretvorena u lisicu i u zimskim noćima plače na brdu, žaleći zbog svoje nerazumnosti: a mi smo slušali kako sa tušanjskog brda, greblja, tužno plače lisica u zimskoj noći, kao da neko cvili ljudskim glasom. Pričala je i divnu priču o crnom duhu, karanđolozu koji o Bozuku (muslimani tako nazivaju Božić, da ne pomenu božje ime) sačekuje ljude na raskršćima, u ponoć, i iznenada ih zajahuje. Crn je, smrdljiv i težak. – Je li ti teško? – pita. Ako čovjek kaže da je teško, postaje još teži; a ako kaže da nije teško karanđoloz nestaje. Ta priča o životu djelovala je na mene prvenstveno kao bizarna slika, koju sam živo predstavljao, znao sam čak i mjesto gdje je karanđoloz sačekivao ljude, na raskršću ispod greblja; tek docnije, kad sam odrastao, shvatio sam je kao mudrost, kao parabolu o životu, koji je sve teži što ga težim smatramo.