Monday, February 17, 2025

„Kontraendorfin“ Svetislava Basare: Hormonalni poremećaj na opštenarodnom nivou

NaslovnaKnjiževnostKnjiževna kritika„Kontraendorfin“ Svetislava Basare: Hormonalni poremećaj na opštenarodnom nivou

Preduslov da volite Basaru je da vam je tijesno. Ne samo u sopstvenoj koži, već u cjelokupnom realitetu kome pripadate.

Zapravo, ne u realitetu, kao takvom, već u onome, kakvim vam se (bilo
nasilno, bilo suptilno, ali „na kvarno“) predstavlja. Znam, mnogi će reći da realnost kojoj pripada Basarin opus nikome (gotovo) nije dobra, ali problem nastaje kada to odlučimo da negiramo. Sjenka (ona Jungovska) nam diktira neprestano nove dogme i tabue iza kojih udobno možemo da smjesimo svoj mrak. Čuvene su rečenice, a pisac ih se često lati, :„Nije u redu da o tome govorimo dok…“ Ili: „ Kakva su to pitanja u trenutku…“ A trenutaka ima uvijek, i biće ih sve više dokle god bude i pitanja koja će se iza njih kriti.

Disertacija

Kada se u nekom društvu mnogo insistra na nedodirljivostima i kada se stvari obavljaju zato što „se valja“ i bez preispitivanja  to uvijek znači da ispod klimavog poklopca „svetinje“ ili tabua zjapi nekakva rupa. Najčešće neznanja, zatucanosti i duhovne zapuštenosti. Iako zastrašujuće posmatra onoga koji se nagnuo nad njom prijeteći mu da će upasti ako se ne ponaša „kako valja“, u rupu treba zaviriti ili još bolje, upasti, i vidjeti da sav mrak i ponor koji zjapi pred nama postoji i u nama. A to je ono što se zapravo dešava u susretu sa autentičnom svetinjom. Ponor introspekcije se otvara i uvrežene „svetinje“ gube na neprikosnovenosti.

Suštinski problem svijeta nakošenog u odnosu na vertikalnu osu Logosa Basara je locirao još u Fami o biciklistima. Protivrječan kakav jeste, čovjek potiskuje ovaj problem osmišljavajući idole i „svetinje“ iza kojih se krije. U tom kontekstu, Kontraendorfin sa svojim grubim skidanjem flastera sa rana koje ne zacjeljuju i ružičastih naočara ideološki utvrđenih legendi i njihovih junaka, zaista jeste roman disertacija (kako ga pisac na početku i označava). Disertacija pogleda na svijet bez Boga, toksičnog u raspadljivosti temelja na kojima počiva što ga čini savršenim predloškom za još jedno postmodernističko sagledavanje. Za kritiku iz samokritike i suptilnu odu svima onima koje je odsutsvo samoktritike osudilo na ropotarnicu istorije.

„Kada si realista, moraš prihvatiti realnost, bez obzira koliko mučna i užasna bila“, reći će u romanu Andrić, Stojkoviću i uputiće nas u to da Kontraendorfin, kao i njegov roman prethodnik Andrićeva lestvica užasa, ne predstavljaju otklon od realnosti već njeno izvrtanje sa naličja na lice na kome su svaka fleka i poderotina jasno vidiljive. Na tom licu realnosti („klonite se, Stojkoviću realnosti, za mene je kasno“, upozoriće Andrić), najupečatljiviji su likovi mitologizovani (u feljtonima Politike)  do neprepoznatljivosti u njenom naličju, Andrić, Desanka Maksimović i ostali široj javnosti poznati kao legende, a ne kao ljudi od krvi i mesa. Andrić je tako, na Basarinom licu realnosti, ličnost koja je „uvek izvan dometa i koja neprestano nešto mašeći uvek pogađa strogi centar svake unosne mete“, ili o kojoj „se ne može izmisliti ništa što on nije (ili ne bi) uradio, daleko od očiju javnosti“ ali za koje se ipak, Stojković, Andrićev romaneskni hroničar „mogao zakleti da je napisao apsolutno sve rečenice srpske književnosti vredne zapisivanja.“

Biti ili “ne biti” čovjek

U svijetu Svetislava Basare nije lako biti čovjek (komunalni otpad koji zakrčuje vodotokove vam se vrlo lako može na kvarno uvući u kardiovaskularni sistem),  a nije lako ni „ne biti“(„Šta sam ja Bogu zgrešio da zbog tebe dva puta umrem“, rećiće Stojković Kaloperoviću) tj. ne možete ni da umrete dok vam pisac to ne dozvoli i dok se ne stvore osnovni (više etički, nego ontološki) uslovi da zasužite „odmor“. Ali baš zato što nije lako, njegovi junaci su moćni u svojim podvizima i još više u svojim promašajima. Oni za sudbinu ne krive nikoga osim sopstvenih izbora. Prognani umjesto da, u duhu folklora kome pripadaju, kukaju nad vjekovnim nepravdama, bave se autorefleksijom sopstvene krivice,  streljani učestvuju u sopstvenim streljanjima, a slikari i pjesnici, unatoč talentu, nikada nisu ni pomišljali da su za bilo šta drugo osim za cjeloživotno prikucavanje za blato otadžbine.

Nije lako čak ni kada se ne pominje kontraendorfin (fiktivni hormon nesreće koga luči fiktivna žlezda kontrahipofiza, raritet i ekskluzivitet naroda istočnog Balkana)  a u slučaju da pripadate tom antropološkom specifikumu to postaje posebno mučno.   

Možda kao što u romanu tvrdi, pronalazač kontraednorfina, dr Kangilem „ni ne zaslužujemo svijet bez žlezda i hormona”, a možda je i gorak lek za suzbijanje njegovih mračnih dejstava otkrila ljekarka Sanda V. u razgovoru sa Kaloperovićem:

„Svima sve mora izaći na nos, pa zašto bih ja bila izuzetak?“

Nekima (mnogima) saznanje je potpuno nepodnošljivo, a nekima, ako ne baš savršeno ugodno, a ono jedino smisleno i jedino oslobađajuće.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PREPORUČENI ČLANCI