Banjaluka nije grad koji ne čita!
Jedan od najljepših doživljaja iz djetinjstva bio mi je sajam knjiga. To je bio prostor u kojem sam se osjećao da pripadam. I kako sam odrastao i kako je moja ljubav prema književnosti prelazila iz akutnog u hronični stadij oboljenja, osjećaj pripadanja prostoru gdje su svi došli zbog knjige, bio je sve jači.
Nažalost, dok sam ja odrastao, sajam je stario. Otrcana metafora starca koji polako i mučki umire možda najtačnije opisuje otužnost koju su svi građani Banjaluke koje žive za knjigu osjetili. Ponuda je iz godine u godinu bila slabija, ali cijene su za divno čudo rasle. Sajam inače predstavlja mjesto radosti, susreta, zabave, razmjene iskustava. Ovaj je postao sahrana koja se jednom godišnje obilježavala da bi se pokojnik napokon ubijedio da je umro.
Epidemija čitanja
Zato je Festival književnosti “Imperativ” važan događaj i datum za Banjaluku.
Banjaluka nije grad koji ne čita! Možda se to ne vidi, ali gomila pasioniranih ljudi zatrovanih knjigom svaki dan postaje sve bolesnija. Epidemija korone se ne može porediti sa neizlječivom epidemijom knjige. Jedina vakcina za to oboljenje je glupost. Glupost koja je sve učinkovitija i vidnija. Vidimo je svaki put kada upalimo ekrane i shvatimo da nema razlike između svađa učesnika rijaliti emisije i političara u parlamentu. Pokojni banjalučki sajam knjiga možda je podlegao lijeku, ali Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” odlučno širi bolest kritičkog promišljanja.
Najljepši doživljaji mog djetinjstva su vezani za sajam knjiga, a najljepši doživljaji zrelog doba vezani su za “Imperativ”.
Za sve nas koji smo oboljeli od čitanja, ovo je vrijeme kada možemo da odahnemo i na trenutak pomislimo da smo “normalni”. To je ono doba u godini kada osjećamo da negdje pripadamo.
Kolektiv jezika i ljubavi prema jeziku
Osim knjiga “Imperativ” nam je ponudio književnost u njenom punom vidu. U Banjaluku dolaze pisci pričaju pred svojim čitaocima, potpisuju im knjige, razgovaraju sa njima i druže se na kafama. Upoznaju se međusobno, razmjenjuju stavove i iskustva, ulaze u rasprave.
Događaji poput ovih pokazuju jednu stvar. Da knjiga nije samo stvar pisca i čitaoca. Ona je stvar kolektiva, koji se ne razlikuje po rasnoj, polnoj i bilo kojoj drugoj osnovi. To je kolektiv jezika i ljubavi prema jeziku. Pisci i čitaoci su jedna neraskidiva zajednica. Ne morate voljeti pisca, da biste voljeli njegovo djelo, kao što pisac ne mora voljeti sve svoje čitaoce.
Prva osoba koja je goste dočekala u holu Banskog dvora bio je Bekim Sejranović. Ovdje ne mislim samo na poster na ulazu koji je dizajnirao Hadron Higgs, već i na njegovo prisustvo, koje je obilježilo svaki festival “Imperativ”, i za života i poslije njega. Jer to je bilo mjesto gdje su se okupili ljudi koji su ga čitali i poznavali. Bio je prisutan u govoru Draga Glamuzine i Marije Ratković. Na štandovima Booke i Buybooka su se mogle kupiti njegove knjige. Bio je u svakom razgovoru, pa čak i onda kada ga niko ne bi pomenuo. Na “Imperativu” Bekim je bio živ.
Za mene je najvažniji događaj ove godine bilo prvo književno predstavljanje Semezdina Mehmedinovića u Banjaluci, izuzetnog pisca i čovjeka koji je svojom pojavom i svojim djelom očarao sve stare i nove čitaoce. Dozvoliću sebi da budem potpuno ličan i da kao jedan od ovogodišnjih uspjeha navedem kafu sa Monikom Herceg, razgovor sa Marijom Ratković o filmovima Vernera Hercoga i o turbo-folku, te upoznavanje Katarinom Mitrović i Vladimirom Krečkovićem, mladim ljudima koje ne treba samo čitati, već i upoznati. Katarini sam priznao da sam se pronašao u svim paranojama junakinje njenog romana u stihovima, a sa Vladimirom sam razmijenio iskustva o gledanju animea i igranju video igara.
I sve je to književnost. Živ kontakt pisca sa publikom i publike sa piscima. Jer na kraju, svi mi čitamo jedni druge. U doba digitalizacije učimo se da sve, pa i sami sebe, percipiramo kao jednu priču. Ali samo nas književnost uči da u toj priči tražimo dublji smisao. “Imperativ” je učinio da u Banjaluci književnost bude živa. Dovela je pisce sa svim njihovim junacima u ovaj grad.
Nabolji zaključak ove salve obožavateljskih riječi bila bi čestitka sjajne književnice Milanke Blagojević: “Srećan nam Imperativ.”
Foto: Borislav Brezo, preuzeto sa stranice Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”
