Nastali smo da pokažemo da vrijedi riskirati i ulagati u nove autorice i autore i da mi imamo itekako nešto novo da kažemo i doprinesemo na književnoj sceni.
Vanja Šunjić, Arman Fatić i Adnan Bajrović upoznali su se 2018. godine na festivalu književnosti Bookstan. Između ostalog, povezala ih je ljubav prema književnosti i pisanju. Svjesni da je mladim osobama teško doći do izdavanja prve knjige, odlučili su da prestanu čekati i da sami objave svoja djela. Tako je nastala Književna zadruga, nova izdavačka kuća koja je otvorena svim mladim autorima i autoricama.
O tome kako je Književna zadruga nastala, koji su njeni prvi koraci i dalji planovi, ali i ko su njihovi književni uzori, razgovarali smo sa Vanjom Šunjić i Armanom Fatićem.
Od Bookstana do Zadruge
Kako je nastala Književna zadruga?
Vanja Šunjić: Književna zadruga je nastala udruživanjem troje dugogodišnjih prijatelja i saradnika Adnana Bajrovića, Armana Fatića i mene. Od 2018. godine, nakon što smo svi bili Bookstanovi stipendisti, počeli smo intenzivno da se družimo i maštamo o tome da jednom izdamo svoje knjige. Kroz godine druženja, mnogo smo uticali jedni na druge, književno i novinarski, i konstantno smo naše prijateljstvo posmatrali kao koncept, propitujući kroz njega identitete, rod, stereotipe, patrijarhat… Budući da svi mnogo volimo procese, odlučili smo da sami izdamo vlastite knjige, uz pomoć naših prijatelja i kolega, koji su nam uradili sve ono što mi u prvom trenutku nismo znali.
Arman Fatić: Meni je bitno da naglasim, da smo mi nastali na neki način kao vid otpora letargičnim praksama koje naše mlade kolegice i kolege književnici imaju. Imam dojam da se mnogo ljudi danas želi baviti književnošću te dosta često misle da će sve tek tako pasti s neba i da svi čekaju baš njih. Nas troje zaista smo vjerovali u tekstove na kojima smo radili, imali smo i pozitivan feedback nama dragih i značajnih kolegica i kolega književnika i naprosto nije nam se dalo ulaziti u mukotrpan i dug proces cimanja poznanika i čekanja da se kockice poslože. Jer, da se ne lažemo, ulaganje u mlade, nove autorice i autore danas se gleda kao veliki rizik a opet kada ti mladi izdaju knjige često se doživljavaju kao osvježenje, nova perspektiva koja fali. Suštinski, nastali smo da pokažemo da vrijedi riskirati i ulagati u nove autorice i autore i da mi imamo itekako nešto novo da kažemo i doprinesemo na književnoj sceni.
Šta je zapravo Književna zadruga? Koji je vaš cilj, kakvi su vam planovi i kako ćete djelovati?
Vanja Šunjić: Književna zadruga je neformalni književni kolektiv koji smo osnovali nas troje, a onda nam se pridružio hrvatski pjesnik Alen Brlek, dugogodišnji saradnik i prijatelj Nikola Lero i mnogi drugi, i jako smo sretni što ljudi prepoznaju prije svega našu iskrenu namjeru, iniciranu ljubavlju prema knjizi i potrebom da se pomogne nekome ko je u situaciji u kakvoj smo mi, sa rukopisom i bez mnogo novca. Cilj nam je da za početak izdamo naše prve rukopise, a onda ćemo izdavati rukopise naših prijatelja i njima pomagati u svemu onome kroz šta mi trenutno prolazimo.
Arman Fatić: Naravno, nismo mi zatvoren kolektiv i nije nam cilj raditi samo na vlastitim tekstovima i tekstovima naših prijatelja, u potpunosti smo otvoreni za druge mlade kolegice i kolege koje žele djelovati u sklopu jednog kolektiva i koji su spremni od srca se predati zajedničkom umjetničkom radu.
Kako ste došli do naziva i šta on predstavlja?
Vanja Šunjić: Do naslova je došlo vrlo spontano. Arman je bio u Beču, gdje je do 01.07, ja sam se vozila u Mostar i imala jako slab internet, te smo jedno drugom slali poruke, razgovarajući o tome kako bismo mogli da se zovemo. Ja sam željela da u sebi imamo ime zadruga i u logu petokraku, a sve ostalo sam prepustila njemu. Bezbroj varijacija je bilo, a onda je on samo rekao neka bude Književna zadruga.
Arman Fatić: To je bio nekako radni naslov, da započnemo priču, a onda je naprosto ostao. Meni je super, jednostavan je, opisuje tačno šta radimo, a opet ima u njemu nešto vrijedno razgovora i nešto što potiče na diskusiju.
Vanja Šunjić: Zadruga je u osnovi dobrovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njeni članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njenih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana. Sve ono što mi želimo da radimo. U vremenu i prostoru u kojem živimo riječ zadruga je nepoželjna iz više razloga, prvo što miriše na socijalizam, a drugo na rijalitije, a u suštini je mnogo lijepa i otvorena riječ.
Poeziju će svi pisati
Ono što vas troje povezuje, osim ljubavi prema književnosti i književnog stvaranja jeste i novinarstvo. Kako vidite poveznicu između novinarstva i književnosti?
Vanja Šunjić: Mi smo kao novinari, čitatelji i spisatelji potpuno različiti. Bavimo se različitim stvarima, pišemo i volimo različite stvari, ali smo mnogo upućeni jedni na druge i kroz ove godine prijateljstva i saradnje zajedno rastemo. Vrlo smo objektivni i kritični jedni prema drugima, ali smo i stalna podrška, pomoć i prva urednička ruka.
Veza između književnosti i novinarstva je vrlo tanka i novinarstvo je odlična prilika za vježbanje književnosti, kako je književnost poligon za vježbanje života.
Arman Fatić: Ja generalno bježim od kategorizacija i riječ novinar ne prihvaćam pretjerano dobro. S jedne strane to je zato što danas imamo copy/paste novinarstvo i medije koji na manje ili više plitke načine masproduciraju bezvrijedan sadržaj i ja sam apsolutno protiv toga. S druge strane tu je također predivno istraživačko novinarstvo koje ja užasno cijenim i podržavam i ne smatram se vrijednim da budem svrstavan i imenovan s njima.
Uglavnom, slažem se s Vanjom, novinarstvo je sjajna prilika mladim autoricama i autorima da uđu u svijet spisateljstva, da pronađu svoj glas, stil, interese i da uvježbaju naviku redovnog pisanja. To su veoma bitni elementi za književnost kao i druge hibridne forme. Sedmični magazin The New Yorker je sjajan primjer toga kako novinarstvo i književnost idu ruku pod ruku.
Koliko su danas mladi ljudi podstaknuti za stvaranje književnosti i šta mislite koliko se književni glasovi uopšte čuju?
Vanja Šunjić: Mladi ljudi danas mnogo pišu i zabluda je da ne čitaju. Međutim, svjesni su da kao debitanti vrlo teško mogu ubijediti izdavača da rade dobru stvar i da zaslužuje biti objavljeni. Zbog toga mnogi rukopisi godinama ostanu na računarima, a onda ih samo autori i autorice izbrišu. I mi smo prvo spalili prve vlastite rukopise, pa smo u jednom trenutku shvatili da ćemo i za ove morati cimati naše prijatelje i poznanike da nam pomognu u razgovoru s izdavačima. Uvijek nam je to bilo degutantno i u ponovo smo odustali. Jednostavno, odlučili smo da sami izdamo svoje knjige.
Arman Fatić: Ja ću sad biti grozan i reći da svatko piše i da se previše piše jer hey svi imamo računare i neki program na njima za kucanje teksta. U tome je najviše problem to što oni koji imaju najveći ego i koji su ekonomski bolje situirani guraju svoje glasove u prvi plan i onda književni glasovi onih koji imaju nešto da kažu, koji su podraženi i potaknuti na pisanje svime što ih okružuje i kojima je to ventil za suočavanje sa stvarnosti, ostaju ušutkani. Mislim, dobrim dijelom to i jeste poenta KZ da pronađe i prezentira te tihe divne glasove kojih ima.
Vjerujemo da smo na dobrom putu ka tome zahvaljujući našem dugogodišnjem iskustvom na polju novinarstva, književne i filmske kritike te naravno književnim krugovima u kojima se nalazimo.
Koji su autori kojima se Vi divite i koje smatrate uzorima?
Vanja Šunjić: Meni je zaista jako teško da odaberem one kojima se divim i koji su mi uzori, jer sam zaista na mnogo njih upućena i moji su prijatelji. Volim našu suvremenu književnost, autore i autorice koji to rade s mnogo ljubavi, stoje iza svojih riječi i pomjeraju granice, ali istovremeno su vrlo nepretenciozni i ne sanjaju da će jednoga dana biti dio kanona. Trenutno čitam knjigu „Ne lažem, Tita mi“ autorice Feride Duraković, koja je sve ono što ispred spomenuh i pritom, ona je kriva za mnoge divne i važne književnike i književnice na našoj sceni, jer ih je bodrila, podržavala i uvjeravala da ima smisla to što rade.
Arman Fatić: Mislim da nema osobe koja će iskreno i na prvu nabrojati autore/ice koje vidi kao uzore, tako i ja bih sad ovdje mogao nabrojati niz imena regionalne književnosti kao i suvremene svjetske književnosti koje volim čitati, koji su mi svojevrstan uzor.
Ipak, ja moram priznati da na moj rad su najviše utjecali književnici i književnice iz Sarajeva, u prvom planu Daco Džamonja, sa svojom iskrenom i beskrajnom bezobraznošću i jednostavnošću (upravo jedan od ljudi za koje je teta Ferida bila velika podrška) te Semezdin Mehmedinović, koji u tako malo riječi zna potaći ono najbolje i najdublje u ljudima. Da nije njih, kao i još nekolicine autorica i autora iz Sarajeva koji su pisali ono što sam ja kasnije osjetio i na vlastitoj koži, ja zasigurno ne bih danas bio književnik.
