Angažovanost u književnosti je nešto što se podrazumijeva, samo što mi miješamo politiku i politikanstvo.
Autor: Mihaela Šumić
Prva knjiga banjalučkog književnika Fedora Marjanovića, „Junak bez lica“ je zbirka priča koju, prema riječima urednice Tanje Stupar Trifunović, karakteriziraju „neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo.“
Kompozicija knjige sastoji se iz dvanaest priča koje čitatelje vode kroz nekoliko različitih vremena, spoj prošlosti i futurizma, fantastičnog, grotesknog i realističnog opisa sadašnjosti koji nesputano komunicira sa životom koji poznajemo i životom koji bismo željeli poznavati.
Sa autorom smo razgovarali o njegovoj prvoj knjizi, ali i drugim aktualnim temama vezanim za umjetnost i status koji ona trenutno zauzima u bosanskohercegovačkom društvu i regiji.
Knjiga „Junak bez lica“ dobila je naziv po istoimenoj priči u kojoj Tolstojev junak proganja svog autora jer mu je u romanu „Ana Karenjina“ odredio samo nesretan kraj bez ikakve uvodne i pozadinske priče, no taj lik kasnije postaje simbol. Iako su Vaše priče većinom fokusirane na jednog ili dva lika, postoje i „likovi simboli“ koji se često spominju u dijalozima i interakcijama između glavnih likova, ali se nikad ne pojavljuju „na sceni.“ Da li mislite da su i ti „likovi simboli“ na neki način nosioci priče i zašto?
U procesu stvaranja nisam pravio svjesnu razliku između stvarnih likova i likova simbola. Ali činjenica jeste da postoje glavni i nevidljivi likovi i njihova različitost je možda primjetnija u kraćem pripovjednom prostoru, nego što bi bila u romanu. To mi je veoma zanimljiva pojava. U Mihizovoj drami „Banović Strahinja“ Majka Jugovića je predstavljena kao sveprisutna sila koja upravlja životima svih junaka, ali nikada se ne pojavljuje na sceni. Time je njena misterioznost još veća i ona postaje upravo jedan od najzanimljivijih likova. U Uelbekovom „Pokoravanju“ novi francuski predsjednik na čelu islamske stranke se takođe nikada ne pojavljuje, iako se njegovo prisustvo osjeti u promjenama državnog uređenja i u tome što poput magneta privlači sve junake romana. Smatram da u mojim pričama ne postoje likovi baš tog volumena i zanimljivosti, ali sigurno ima onih koji simbolizuju tamu u samim junacima koja izlazi i izjeda ih.
Priče nas vode kroz nekoliko različitih vremena i kultura, od povijesnih događaja, preko sadašnjosti pa sve do futurističke satire zaključene sa pričom „Sreća.“ U većini slučajeva, autori se fokusiraju na jedno vrijeme ili ga uopće ne određuju. Da li iza ove vremenske i kulturološke raznolikosti postoji određen cilj ili je ona ipak nastala spontano?
Riječ je o kombinaciji spontanosti i namjernosti. U nekim ranijim pričama junaci nisu imali imena niti se tačno naznačavao lokalitet. U tom konkretnom slučaju sam težio da postignem određenu univerzalnost, jer priča nije lokalnog karaktera. U nekim slučajevima se imenovanje nije moglo izbjeći, ali trudio sam se da ne budem pisac svoje okoline, jer suštinski ja to i nisam. Ne smatram da je lokalno nešto loše i da je to nešto što treba nipodaštavati. Neka od najvećih umjetničkih djela počinju od lokalnog pa dolaze do univerzalnog, kao kod Bore Stankovića. Ipak, čini mi se kako nam je lokalnost nametnuta i da je postala neka vrsta norme. Raznolikost vremena i prostora jeste neka vrsta mog bijega od tog standarda i male „pobune“, iako postoje savremeni pisci koji su u tome mnogo bolji od mene (navešću kao primjer Ervina Mujubašića).
Iako se u pričama većinom referirate na književne likove i književna djela, u priči „Nepoznati“ jedan od gorepomenutih „likova simbola“ jeste Goyina slika „Saturn proždire svoga sina.“ Nekad su književnost, slikarstvo, glazba, kazalište, a kasnije i film podrazumijevali neku vrstu simbioze i uzajamne inspiracije time stvarajući dojam da je njihov suživot jedan čvrst temelj kulture. Da li je ova vrsta povezanosti jednako prisutna i danas i kako održati taj suživot različitih umjetnosti u suvremenom svijetu?
Osim pomenute slike, postoji još jedno likovno djelo koje nije tako jasno iskazano. Naime, u pripovijeci „Beatriče“ junakinjin portret pred pogubljenje je pisan na osnovu stvarnog portreta za koji se ne zna tačno ni kada je stvoren ni ko ga je stvorio. Legenda kaže da ga je naslikao Gvido Reni, dan pred pogubljenje, ali to je istorijski osporeno. Osim toga, i moja prijateljica i sjajna umjetnica Sandra Dukić, jeste junakinja jedne priče. Dakle, tačno je, umjetnosti su međusobno povezane. I ta veza je neraskidiva od same pojave umjetnosti kao takve. Jedan od možda najpopularnijih primjera u savremenoj književnosti jeste roman „Češljugar“ Done Tart, inspirisan istoimenom slikom Karela Fabricijusa. Romani Borislava Pekića i Gorana Petrovića pokazuju kako je važna i velika veza književnosti i arhitekture. Iako sve imaju svoje zakonitosti, različite vrste umjetnosti jesu organski povezane.
Priča „Politička karijera pjesnika Aleksandra Maksimovića“ je prožeta ironičnim opisima sadašnjice koji pojačavaju njenu tragikomičnost. U posljednjih nekoliko godina politizacija književnosti, ali i umjetnosti uopće, uzrokovala je masovnu produkciju otvoreno-političkih književnih djela. Što Vi mislite o tome? Koliki je upliv politike u književnost dozvoljen kako ona ne bi izgubila umjetničku vrijednost i postala samo političko štivo? Gorenavedena priča na pomalo groteskan način opisuje život umjetnika na našim prostorima. Smatrate li je realističnim portretom naše stvarnosti ili pak karikaturom?
Ukratko, sve je politika. Ako ću objaviti knjigu i ona će na neki način uticati na čitaoca, izazvati kod njega reakcije od kojih će možda malo više razmišljati o svijetu oko sebe, možda polemisati sa samim djelom, to je politika. Po mom mišljenju nema djela koje nije političko, osim ako nije neki stupidni ditiramb o ljepoti života a la Baba Desa, što ne smatram književnošću. Potpuno druga stvar je politički angažman samog pisca ili to ako on koristi svoje djelo da raspravlja o dnevnopolitičkim temama. To je nešto čega se ja klonim. Smiješno mi je kada se kao kvalitet nekog pisca ističe njegov aktivizam i društveni angažman. Prvo to se ne tiče njegovog samog djela, osim ako nije svoje iskustvo prenio u njega, ali to opet ne znači da je djelo a priori dobro. Angažovanost u književnosti je nešto što se podrazumijeva, samo što mi miješamo politiku i politikanstvo. Sama priča koju ste pomenuli je pravljena na realističnim temeljima iako je dovedena do groteske. Moglo bi se reći da je ona karikatura, ali naša stvarnost je već sama po sebi karikaturalna.
Internet je trenutno najveća platforma za bilo kakvu vrstu promocije i/ili reklame. KKoja je razlika između online publike i stvarne publike i koliko su književnici, ali i sama književnost zapravo vidljivi u današnjem društvu?
O samom pitanju online publike i stvarne publike, ne bih mogao mnogo reći, pošto sam tek početnik. Za sada, pošto me uglavnom čitaju ljudi koji me poznaju, meni su te dvije stavke jedno te isto, pošto mi se ljudi koji me čitaju počinju javljati online i davati komentare (za sada srećom pozitivne). Postoji veliki broj booktubera i bookstagramera koji su jedna šarenolika mješavina. Ja lično pratim one u čiji ukus zaista vjerujem. Tu su Miloš Lazarević, sjajni Bookvalisti, na Instagramu sjajno rade bibliocitis i bukmarkic. Ovo je samo nekoliko iz mora dobrih. Tu je i Čovjek-časopis Željko Belinić, koji radi veliku stvar za savremene književnike regiona. Naravno, uvijek postoji trenuci kada se s nečijim mišljenjem ne slažem, ali pomenuti projekti su po mom mišljenju sjajni primjeri. S druge strane, postoji veliki broj ljudi koji diletantski pristupaju čitavoj priči, i koji se smatraju mjerodavnima samo zato što znaju čitati. Treba znati jednostavno da nije svako u pravu, što ne znači da je svako u krivu. Sve ima svoju dobru i lošu stranu.
Ovaj program se realizuje u saradnji sa Fondacijom “Friedrich Ebert”.