Friday, March 29, 2024

Esma Bandić-Softić: Vizionari se nikad ne odriču duhovnosti

NaslovnaKnjiževnostIntervjuEsma Bandić-Softić: Vizionari se nikad ne odriču duhovnosti

Esma Bandić-Softić dobitinca je književne nagrade “Fra Ivan Frano Jukić”, kao i nagrade “Marko Martinović Car”, a ovom prilikom smo s njom razgovarali o značaju duhovnosti i njenom spoju s umjetnošću.

Nedavno ste osvojili nagradu za književni natječaj za kratku pripovijetku “Fra Ivan Frano Jukić” koji je raspisao HKD Napredak podružnica Banja Luka, kao i  nagradu na  međunarodnom književnom natječaju “Marko Martinović Car” koji je organiziralo HKD Napredak Vitez. Šta za Vas kao višestruko nagrađivanu spisateljicu znače ove nagrade? Koliko je važan HKD Napredak za jedan grad, sredinu u kojoj djeluje? 

Fenomen nagrade vezan je za ponos, pa moram priznati da me ove nagrade čine ponosnom ne samo što su to nagrade, nego što su to baš te nagrade. Obje su povezane sa riječju NAPREDAK, obje su KULTURNOG DRUŠTVA, i naravno obje HRVATSKOG. Kad sve to spojite, dobijete naziv koji je povijesno utemeljen na našem prostoru i koji se pokazao kao objektivan prepoznavatelj kvaliteta. Naravno da me asocira na Ivu Andrića, koji je bio Napretkov stipendista, čiji se muzej rodna kuća nalazi u Travniku, gdje živim, neobičnim stjecajam okolnosti, i koji je dobio Nobelovu nagradu one godine kada sam ja rođena. Pa eto, ko ne bi bio ponosan s obzirom na sve ove asocijacije!

Fra Domagoj Runje i Esma Bandić-Softić u Sinju

Sve Vaše knjige ističu ljubav i obiluju sadržajima iz Biblije i Kur’ana, koliko Vaše knjige mogu sjediniti ljude različitih religija i svjetonazora?

Književnost i duhovnost

Fascinirana sam sadržajem Svetih knjiga, to su neprevaziđene knjige mudrosti, ako ih razumijete onako kako bi trebala razumjeti ih DOBROTA LJUDSKOGA RODA. Nekako su se uvukle u moj duh i teku kroz moje riječi, zbog toga sam dobila od nekih čitatelja reakcije koje su mi pokazale da ljudi vole svevremenske mudrosti koje nadmašuju prostor, vrijeme, jezike, nacionalnosti. Duhovnost je kategorija koju publika prihvata/prihvaća čak i kad je ne razumije raciom, nego pusti da joj se ulije u srce.

Živimo u vremenu gdje je iznimno ubrzan tempo života, a sistem vrijednosti poremećen, kakve su reakcije publike na knjige, kako oni vide Vašu želju za razumijevanjem i širenjem ljubavi?

Na svečanoj manifestaciji u Vitezu, u obraćanju publici i žiriju, citirala sam stihove pjesnika Admirala Mahića, kojeg sam upoznala prije nekoliko godina u prostorijama HKD Napredak Vitez. Inače, rođenog u Banjaluci. Njegovi stihovi „U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv“ govore više od nekih referata, seminarskih radova ili doktorskih disertacija na temu reakcije publike u sredini u kojoj književnik ili bilo koji drugi umjetnik živi. Iako sam dobila inspirativne reakcije šire publike, iako sam dobila aplauze u regionu, ipak sam citirala pjesnika Admirala. No, ta „sumnjivost“ valjda i jeste izazov.

Kod nas prevladava formalizam, a ne suština, koliko su po Vama ljudi spremni da se odreknu forme i posvete duhovnosti? Koliko su otvoreni prema drugima i spremni prihvatiti različitosti?

Odgovarajući na pitanje, istaknut ću neobičnu povezanost ove dvije nagrade. Istražujući život fra Ivana Frane Jukića, po kome je nazvana nagrada u Banjaluci, napisala sam priču/pripovijetku koja je potom dobila Međunarodnu nagradu „Marko Martinović Car“ u Vitezu. Priča se dotiče upravo ovoga o čemu govorite, o duhovnosti zbog koje se njen sljedbenik može naći u „zatvoru načinjenom od zidova šutnje, poniženja i negiranja povijesti“. „Shvatam da čovjeku dato je traganje za Duhom, i shvatam da tad budeš stavljen na muke“, riječi su fra Ivana Frane Jukića u priči „Uz ponizni šapat moga srca“. Priča je svakako potpuno simbolična, ali kroz nju sam htjela, između ostalog, prikazati da se vizionari nikad ne odriču duhovnosti, bila ona prihvaćena ili ne. U duhovnosti ne postoje razlike, postoje samo ukrasi, kao što je glas ljudski ukrašen tolikim brojem različitih jezika, a glas kulture na Zemlji milenijumskim tokovima različitih kultura. No, zar to nije jedno čovječanstvo, jedna civilizacija?

Učesnik ste mnogobrojnih međureligijskih susreta i zalažete se za kulturu dijaloga, po Vašem mišljenju koliko je organizacija istih bitna za naše prostore?

Mislim da je neophodna i da može dati, ili makar pokušati dati, ravnotežu onome što nije dobro ni za naš niti za bilo koji drugi prostor. Sretna okolnost jeste što radim u školi, pa kulturu dijaloga mogu prenijeti na učenike, svaki nastavni sat može biti koristan za građenje mostova. Mlade generacije su pune ideala koji se mogu usmjeriti ka napretku. Ako je malo, a jeste, međureligijskih susreta, mladosti treba pokazati gdje je svjetlost. Učenicima na prvim satima objasnim da ko nema jezičku toleranciju, znači da nema toleranciju. Predavati umjetnost i jezik kao sistem SPORAZUMIJEVANJA (izvanredna definicija) ustvari je već kultura dijaloga.

„Povijest i umjetnost se pišu i nastaju tada kada ste u prilici, ali i kada niste“, kaže lik iz moje priče.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa Fondacijom “Friedrich Ebert”.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

PREPORUČENI ČLANCI